Zamisli da postoji Ljubav…

Zamisli da postoji Ljubav…

Kako je radosno saznanje kako u svijetu u kojem živimo postoji nešto što te vuče dalje. Nešto što u sebi vješto krije snagu koju posjeduje i svojim dodirom budi mir. Ne da ti odustati i hrabri te kad posrneš. Kako je tek veliko to djelovanje. Odjekuje u uvalama, udara valovima i sija u zvijezdama. Čuje se u smijehu djeteta, u jecaju patnika. Očituje se u zagrljaju, živi u molitvi. No, kako nazvati to nešto, kako prepoznati sve, ali baš sve, što nam daje? Zato, zamisli da postoji Ljubav. Dovoljno jaka da ukroti plamen, a tek dovoljno blaga da obriše suzu. Ona koja u postojanju bića daje snagu i čuva dušu. Ista ta Ljubav uzima i otima. Boli i peče. Kako mogu ne biti ljudski sebičan i zadržati sve za sebe? Tražiti sve i povrh svega, još. Kako se pomiriti da boli? Kako shvatiti zašto baš ja i zašto baš meni? Nisam zaslužio, ali neka sve stane, u toj Ljubavi jedino živiš. Ona nam osigurava put u Vječnost, objašnjava nam sve i tu je do kraja. Ako se nekad činilo kako ne postoji bolje, Ona opet, na svoj način, objasni i pokaže kako bolje tek stiže.

Kako je tek radosno saznanje o toj Ljubavi, da Ona postoji. U svojoj veličini i moći. Tolikoj da je nijedna naprava ne može izmjeriti, a najmanja molitva može osjetiti. U svemu je i svugdje je. Ona vlada, pravedno i ponosno, u svakome od nas, u svim našim bitkama. Samo je potrebno dopustiti joj jer Ljubav nije nametljiva. Zato što Ona živi i bez nas, a mi bez Nje preživljavamo, a ne živimo. Opet joj prelako puštamo odbiti se od štitove ljudskosti koje smo napravili i skrivamo se učahureni pod veličinom svijeta. Lakše nam je ostati skriven, siguran i ne osjetiti što sloboda nosi.

Trgni se, čovječe, vrijeme je obraćenja. Vrijeme je Ljubavi. Ona te čeka. Pustimo je obuzeti svaki atom našeg tijela, neka se nastani i tu prebiva. Neka upravlja kormilom naših života. Neka nam podari novi život. Jedna je. Jedna postoji. Kako je veliko zvati je Krist. Kako je lijepo znati da postoji.

Top