Već je započela druga nedjelja Došašća kada nastaje ovo.

Kraj je dana, a utorak je novi ponedje(b)ljak.

Kažu, kad ti se misli roje, piši. Moje zuje po mozgu cijeli dan pa evo barem da pred spavanje probam ispoštovati nešto što, nazovimo ih stručnjaci, kažu.

Iako s druge strane Oliver viče kako „nije lako naći prave riječi ove noći kad se dijeli sve“, ja ću probati.

I Oli jest u pravu. Od svega što se mota po mozgu treba izabrati ono pravo i napisati, izbaciti, predati, poredati, urediti i na kraju živjeti. Jer gonjat se po glavi i nije baš najpametnije posebno onda kad ta mašta nema veze sa stvarnošću (jer jedino je, zapravo, pametno prilagoditi se promjenama).

Logično da se zove mašta jer nema veze sa stvarnošću, ali zato je volimo i drago nam je tamo bježati. I ja to baš volim. I nije mi mašta samo izmišljati scenarije fiktivnih ili stvarnih likova u glavi, ma mašta mi je i buljit kroz prozor ne radeći ništa. To mi je mašta jer su nažalost ti trenuci rijetki, a kad se dogode iznenadim samu sebe shvaćajući kako su brzo prošli.

Zapravo, htjela sam pričati o nečemu što nema veze s već napisanim. Riječi koje mi se lome u mislima su život, izbori, pravi odabir….i tako, sve na tu temu. Kad malo bolje razmislim, nikad me ovaj roj nije ni napuštao, samo bi se svaki put pojavio u nekom drugom obliku i u nekim novim situacijama.

Dakle, stvar je sljedeća: što ako mi stalno Boga molimo za njegovu volju u našem životu i njegov put za nas, a mi uvijek činimo isto i ignoriramo ono što u srcu osjećamo? Ima li ta molitva smisla? Ili je molimo samo reda radi jer smo, eto, čuli to tako od nekoga? Šta ako to stvarno želimo, a ne znamo kojim točno putem krenuti jer smo glupi i treba nam se sve nacrtat? I zar, zapravo, u svakom navedenom slučaju, ta molitva ne predstavlja i laž jer molimo za nešto što na kraju krajeva ne želimo jer svakako radimo po svom?

A šta ako ne radimo po svom nego po nečijem drugom? I to je baš problem. Kako ćeš znati onda šta si ti? Poznaješ li se uopće?

Vidiš. Kako god okreneš problem. Ne znam jesi li ikada o ovome razmišljao/la i ako nisi počni.

Opet ću ja jednu digresiju: kažu, nazovimo ih stručnjaci, da je mjera tvoje neraspoloženosti/nesretnosti zapravo želja da radiš nešto što želiš i ne obavljanje toga onoliko koliko bismo to htjeli. Tužno zar, ne?

E, haj da se sad vratimo na izbore.

Zašto bi ti svjesno izabrao nešto što te čini nesretnim/om?? E pa i mene zanima to.

Jer to ljudi, očito rade.

Na početku sam spomenula da je Došašće. Evo već je od novog dana prošlo pola sata.

Glavni likovi u ovim vremenu radnje su Josip, Marija i Isus (između ostalih). Imali su izbor. Biti tvrdoglavi ljudi, okrenut glavu živom Bogu koji im se obraća i koji ih izabire i nastaviti moliti Božju volju u svome životu bez obzira na ono što im srce govori. Baš glupo. Ali nisu. Išli su pravocrtno. Pravom crtom vjere.

I ja bih isto tako trebala. Češće bih trebala tako. Više slušati srce, a manje glasove oko mene. Češće maštati prazne glave i očiju. Češće….

Eto. Valjda sam našla prave riječi Oli. Misli se ne roje jer su se umorile. Ili je savjet stručnjaka proradio.

Bilo kako bilo, već imam riječi za novo jurcanje po mozgu: priprava, promjena, ispovijed, ispiti, dolazak, obitelj…. Došašće je, valja pripremiti štalicu za Kraljevića.

A vrijeme će pokazati koliko smo ispravno živjeli i jesmo li dopustili da se vrši Njegova volja u našem životu za koju toliko gorljivo molimo…

Do sljedećeg puta, kad nove misli krenu navirati…♡

framašica