Franjo je volio svoju braću. Iako će mnogi reći da su mu braća u početku bila teret, on ih je oduvijek volio. To mu je bilo nekako prirodno. Jer, kako ne bi volio ono što je od Oca stvoreno? Ne da ih je smatrao svojom braćom, već su oni to i bili. Nikad nećemo govoriti o Franjinim sljedbenicima, onima „koje je gledao kao braću“ ili o nekom drugom sličnom nazivu koji ih poistovjećuje s pojmom braća. Franjo njih ne poistovjećuje s pojmom braća, nego oni jesu njegova braća. Oni su ti, od Boga dani njemu, da uz njih ostvaruje vlasitit poziv. Zato Franjo za „svoj“ red ne preuzima do tada ustaljenu formu zajedništvo nego bratstvo, a time naglašava i jednakost svih njih. On je brat Leonov, brat Ilijin, brat Bernardov, kao što je i svaki od njih njegov brat.

Iz dosad navedenih činjenica možemo shvatiti da je Franjo volio svoju braću jer su Božja stvorenja, jer i jesu uistinu njegova braća, jer se uz njih može ostvariti i jer su jednaki njemu. Iako je Franjo živio naizgled težak, iscrpljujuć život, tko se od nas usudi reći da se Franjo nije osjećao ispunjeno? A kako je Franjo postigao to ispunjenje? Jer nije pasivno čekao da ga drugi usreće, već je nastojao usrećiti druge i samim time tako usrećiti sebe. Sretan Franjo, sretna braća i sretan Bog koji gleda kako jedan siromašak zajedno sa svojom braćom živi ono što ni najveći životni filozofi nikad nisu dokučili. Franjo živi Ljubav, onu Ljubav koja nije ljubljena. I ne krivi druge za to, nego pati jer je i on sam taj koji ne ljubi dovoljno. No to ga ne čini bespomoćnim. Unatoč spoznaji da ne može ljubiti savršeno, bori se, kopa po sebi, moli Boga i vjeruje Njegovoj providnosti; teži za tom savršenošću.

Kako bi bilo kad bismo ovo pretočili u naše živote? Možemo li reći da živimo ispunjene i ostvarene živote? To je ono čega se osobno najviše i bojim – neispunjenost i neostvarenost. Bojim se kako neću izabrati pravi put, kako neću dokučiti što je Bog naumio za mene. Bojim se da ono što izaberem neće biti dovoljno za moju sreću, da to neće biti moj smisao. Na pitanje što je smisao života, dan mi je jedan tako jednostavan ali vrijedan odgovor. Smisao života je svaki dan odgovarati životu. Znači, ne planirati za godinu, dvije, pet i deset. Takvo planiranje češće donosi brigu i tjeskobu nego smisao, ispunjenje i ostvarenost. No ono što može donijeti tu ispunjenost jest moje „danas“. Samo „danas“ predstavlja realnost. Samo danas mogu osjetiti ispunjenost. Samo se danas mogu ostvariti. Kako? Tako što ću si danas posvijestiti identitet Božjeg stvorenja i značenje drugih kao onih koje mi Bog šalje za moje vlastito ostvarenje. Tako što neću kukati što netko nema dovoljno vremena za mene, nego ću ja biti vrijeme za njega. Tako što neću razmišljati o tome koliko netko procjenjuje moju važnost, nego ću ja voljeti druge. Tako što se neću sažalijevati jer me drugi ne prihvaćaju, nego ću ja nastojati prihvatiti sve oko sebe. A to vrijeme, ljubav, prihvaćanje i niz drugih „žrtvica“ koje učinimo, to nikako nije žrtva za druge. To je upravo ono što je važno kako bismo se mi sami osjećali ispunjeni. Kad to budemo gledali na taj način, tek onda ćemo se moći potpuno ostvariti. To se zove poniznost, kad čineći nešto za druge shvaćam da time više koristim samom sebi i prema tome ne očekujem ništa zauzvrat. A kada ću to moći lakše činiti? Upravo onda kad moj kolega, prijatelj, framaš, poznanik – postane i moj brat. Kad shvatim da je i on dijete Božje. I, ako mog brata Bog ljubi, tko sam ja da ne činim isto? Tko sam ja da se predstavim važnijim od Najvažnijeg? Bog mi daje brata, a ja tog istog brata osuđujem, prigovaram, ogovaram, gledam kao spoticaj. On je moj brat htio ja to ili ne. Njegov identitet kao takav mu nitko ne može oduzeti. On je dijete Božje i ja sam dijete Božje. Istog Oca imamo, znači braća smo. Ja ga ne trebam voljeti „kao“ brata, on jest moj brat. Prema ovome neispravno je reći nekom; Ti si meni poput brata, nego treba reći; Ti si moj brat. A kada shvatim da je osoba pored mene moj brat, tada shvaćam da mi je i jednak; da griješi, da ima svoju životnu priču, da ima uspone i padove, da jednako vrijedimo. Bog ga Ljubi jednako kao mene. Sve zvuči tako jasno i jednostavno, ali hajmo sad biti realni. Koliko stvarno živimo navedeno?

Nemojmo pasivno čekati da nas drugi usreće. Shvatimo da je naš brat, Božji dar nama. Otvorimo taj dar, čuvajmo ga i koristimo. Ostvarujmo svoju sreću uz njega. Kad nam netko pokloni instrument, takav poklon sam po sebi nas ne može učiniti ispunjenima. Tek onda kad ga naučimo svirati, bit ćemo sretni i ispunjeni. Ali tada mi ostvarujemo svoju sreću uz njega, a ne sam instrument. No taj instrument treba i čuvati, štimati, mijenjati mu žice – treba ga voljeti. Tako je i s braćom. Njihovo samo postojanje ne obogaćuje naš život. Samo svojim sviranjem možemo skladati najljepše melodije života. I kad to činimo, pri tom misleći o ljubavi prema bratu, onomu kojeg je Bog stvorio, tad ispunjavamo Isusove zapovijedi ljubavi. Tada ljubimo sebe – tražimo svoju svrhu, smisao, gradimo se, kopamo po sebi, molimo Boga i vjerujemo Njegovoj privodnosti, ljubimo svoga bližnjega – ljubimo brata, onog koji nam je jednak, koji jednako vrijedi, čuvamo ga i brinemo o njemu, ljubimo Boga – vjerujemo da je smisao ljubavi prema svemu stvorenom u samom Stvoritelju..

A kad tako ljubimo, ne možemo se ne osjećati ispunjenima.

Zar ne misliš da vrijedi barem pokušati?