Tko je ukrao Božić?

jesus-birth

Sjećam se zadatka prvi dan u školi nakon zimskog raspusta. Prvi sat – hrvatski jezik, prvi zadatak – napiši kako si proveo Božić. Onda krene bujica dječjih ispraznih priča o tome što su sve pronašli ispod bora to jutro. Dječaci nižu rečenice o tome koliko je duga trkaća staza koju su dobili ili pak kakav je taj neki plejstejšn koji su zaželjeli, a ne znaju ništa o njemu. Djevojčice pišu o nekoj najmodernijoj lutkici koja se nimalo ne razlikuje od prave bebe jer može sve kao i ona.

Oni najhrabriji napisat će koliko je novca stric ostavio u čizmici koja stoji ondje od sv. Nikole i svakog posjetitelja koji uđe u tu kući podsjeti da se djetetu treba nešto dati jer je red. Jer to tako mora biti. Jer što će reći narod ako on ne izvadi iz džepa koju novčanicu „djetetu za čokolade“. Ono što je najtužnije u ovoj cijeloj priči je to da je taj isti stric samo formalno pružio ruku dječaku, zaželio mu Sretan Božić i pogledom ga uputio prema čizmici. Mali je odmah znao što je u pitanju i otrčao je do nje i podigao visoko novčanicu. Svi su se smješkali, a neki su samo ispod tog smiješka skrivali ljubomoru što je stric toliko novca ostavio i njih osramotio pred rodbinom. A stric je bio ponosan. Osmijeh mu s lica nije silazi cijeli dan. Ova priča samo je jedna u moru mnoštva sličnih.

Vjerujem da dječji sastavi na početku drugog polugodišta i danas ovako isto izgledaju, samo što su stvari koje pronalaze pod borom drukčije,modernije u skladu s vremenom. Sve se vrti oko poklona. Pokloni su postali način da nekome kažemo da ga volimo, a zagrljaji i poljupci su odavno izašli iz mode. Jer to nije dovoljan dokaz da nekoga volimo, naravno. Izlozi sijaju u najblještavijim bojama, a iznutra smo prazni. Bezbojni. Dosadni. Borovi i kuglice postaju sve veći, a naše veselje sve manje. Treba se dokazati rodbini pa pečemo 100 vrsta kolača, a od toga ih pola pojedemo dok dođu na stol. Čistimo kuću, peremo prozore, skidamo zavjese jer se na njima vidi mrlja od šipka čiji sok frca na sve strane kad ga gulimo. Sve treba biti savršeno, ukusno, i uredno poredano. Jer Božić je, to je njegov smisao, zar ne?

Ljudi moji, to nema veze s Božićem. Božić nisu pokloni, blještavilo ukrasa, bogata trpeza. Božić nije u prejedanju i kukanju sutradan o tome koliko smo pojeli. Božić nije u novcu i u kukanju koliki će račun od struje doći idući mjesec i gdje ćemo pronaći taj silni novac kad smo sav potrošili za „potrebe“ Božića. Ma pusti to. Božić je ljubav. Njegov rođendan. Dan kada je došao i donio spasenje svijetu. On, KRALJ SVEGA SVIJETA, rodio se u skromnoj štalici. A u nama i oko nas ništa skromno.

Zato grlite i ljubite svoje najmilije. Opraštajte više, osuđujte manje. Više se smijte i više puštajte u redovima i na pješačkim prelazima. Svaki dan živite Božić. Sto puta se dnevno zahvalite što ste živi i zdravi, a onima koji nisu te sreće uputite iskrene molitve i odvojite za njih novac kada možete. Sjetite se koliko ste samo sretni jer imate krov nad glavom, dok se neki u ovom trenutku smrzavaju, gladni, žedni i pospani, a sklopiti oko ne smiju jer im to ne garantira da će se ujutro probuditi. A nisu se još naživjeli. Toliko ih još toga u životu čeka.

I vjerujte mi, nije Grinč ukrao Božić, sami smo ga izgubili trčeći za blještavilom.

Monika Tomić/ frama-mostar.ba

*

*

Top