Tišina

silence

Tišina. Ono što se danas rijetko „čuje“. Napadana sa svih strana. Poželjna, a teško ostvariva; ugodna, ali i bolna. Tišina – ponekad spas iz buke svijeta, ali ponekad i poziv na ljutu borbu. Spas onda kada je svega previše, kada ne znam na koju stranu „udaram“, a bol onda kada se moram suočiti sa sobom, svojim strahom ili nesposobnošću da učinim nešto bolje.

Nedavno sam upoznala jednu stariju osobu, nije redovnica, ali njen način života posebno me se dojmio. Jako je tiha, samozatajna, ali uvijek vedra i nasmijana, osoba koju bi svatko, mislim, poželio imati u svojoj blizini. Onako promatrajući njen život pitala sam se što je to što joj i u tim godinama daje snagu tako živjeti, što ju je tako odgojilo, izgradilo njenu osobnost. Razmišljajući malo o tome čini mi se da su tu veliku važnost imale tri stvari. To su: MOLITVA, TIŠINA i TRPLJENJE. Uz molitvu koja joj je usađivana u srce već od rođenja, i u tišini razmatrajući kao Marija, mogla je lakše prihvatiti križeve života i razumjeti druge. U tišini je čula svoje misli, želje svoga srca, u njoj je pronalazila snagu za životnu svakodnevnicu.  Život je nije mazio, kako se to kod nas kaže, ali ostajući u šutnji i molitvi mogla je shvatiti kako je velike darove dobila od Boga i kako se ipak ima zbog čega radovati jer njen život nije izgubljen, nije sama, ima Netko tko nad njom bdije i ono što joj daje škola je iz koje ona treba izvući neku pouku za sebe, a i za druge. Naučila je prihvaćati sve, i pozitivno i negativno, prihvaćati ljude i situacije.

Kad se vratim u svoj život vidim koliko je tišina važna za mene. Nekad mi je potrebna jednostavno kao odmor, a nekada u njoj proživim neke potresne stvari. Sjećam se kada sam bila na tečaju posta, molitve i šutnje, ta tri dana bila su tako naporna za mene. Nije mi bilo tako teško postiti koliko trpjeti tišinu jer je bila izvan mene, ali ne i u meni. Tada mi je smetala ta buka koju sam čula unutar sebe, ali kao što nakon kiše dolazi sunce tako je i nakon toga napora u moje srce došao mir. Njegovati tišinu nije lako, ali je izuzetno plodonosno. Da nije tako ne bi je preporučivali sveci, niti bi je svijet gušio. U njoj se ljepše čuje pjev ptica, žubor potoka, šum lišća. U njoj se lakše nalazi smiraj i čuju se i najtiši zvukovi koji u buci ne mogu doprijeti do nas.  Zato tebi i sebi posebno u ovo blagoslovljeno vrijeme želim trenutke tišine i šutnje u kojoj ćemo bolje čuti sebe i druge, čuti možda njihove vapaje za ljubavlju i prihvaćanjem.

Želim ti tišinu i mir srca. Sam/a znaš koji je tvoj najveći strah i s čim se boriš. Ne boj se ostati sam/a, jer obično oni koji su naučili biti sami sa sobom lakše budu i s drugima.

s. Marija Puljić

*

*

Top