Sv. Karlo Boromejski

sveti-karlo-boromejski

Karlo Boromejski (Borromeo) rođen je 1538. godine u Aroni na južnoj obali jezera Lago Maggiore u Italiji od majke Marije de Medici i oca Giberta II. koji je bio grof. Stoga, Karlo je pripadao plemićkom staležu i provodio djetinjstvo u blagostanju.

Obitelj Borromeo bila je plemićka obitelj iz pokrajine Lombardije. Zanimljivo, ona je dala čak sedam kardinala, a među njima je bio i sveti Karlo. Dok je još bio dječak Karlova obitelj odlučila je učiniti sina dijelom klera. U to vrijeme to nije bilo ništa neobično jer su plemićke obitelji poput ove imale pravo na mjesto unutar viših crkvenih struktura za svoje muške potomke. U dobi od sedam godina Karlo je primio tonzuru (običaj brijanja kose u sklopu tzv. „Viših redova“ ukinut je 1972. g.) i to je bilo dovoljno da postane klerik. Shodno tome trebao je nositi kleričku odjelo, ali kako se do tog propisa nije držalo Karlo je i dalje hodao u baršunu, zlatu te opasan malom sabljom. Međutim, sa 12 godina Karlo se već istaknuo među crkvenim službenicima, dajući sve svoje prihode od časti i službi siromasima.

U međuvremenu otac ga je poslao na studij prava u Paviju. Okružen raskalašenim životom studenata Karlo ostaje usredotočen na studij, iako je imao problema s govorom odnosno mucao je. Tri godine po odlasku u Paviju umire mu otac pa se Karlo bavi i zavrzlamama oko naslijeđa obitelji Borromeo, a u to je vrijeme njegov ujak Giovanni Medici izabran za poglavara Katoličke Crkve i uzima ime Pio IV.

Ubrzo, papa ga poziva u Rim i premda nije studirao teologiju niti primio svete redove, već u 21. godini Karlo je obasut častima i službama, a posebno je važno spomenuti da je postao kardinal i nadbiskup Milana. Brinuo se o unutarnjoj i vanjskoj politici Svetog Oca te je u svom poslu bio izrazito odgovoran i marljiv, kao i odličnih diplomatskih vještina. Nastavio je živjeti raskošno u palači Colonna, iako će se to vremenom promijeniti jer će Karlo pokazati da nije žudio samo za visokom karijerom već je uistinu želio biti Božji sluga.

Iznenadna smrt starijeg brata silno ga je potresla te je odlučio postati drugačiji i bolji: zaređen je za svećenika i biskupa. Započeo je samotnički, strogi i isposnički život i nije se više predavao nikakvim ispraznostima.

Velika je zasluga sv. Karla da je nakon mnogih poteškoća uspio ponovno okupiti Tridentski sabor i bio je jedan od najrevnijih provoditelja zaključaka tog sabora. Posebno se zalagao za duhovnu obnovu klera i puka te je osnovao Bratovštinu kršćanskog nauka okupivši više od 2000 muškaraca i žena koji su poučavali u vjeri. Iako sam nije bio naročito obrazovan u teologiji i filozofiji nadoknadio je to iznimnom ustrajnošću proučavajući skolastike i stoike.

Premda je bio zaokupljen brojnim redovitim dužnostima i problemima, vremenom se u potpunosti posvetio karitativnom radu. Preselivši se u Milano, putovao je i po najudaljenijim krajevima svoje biskupije, često i pješke. Zbog pomaganja u otvaranju hospicija i bolnica te javnog poticanja na humanitarnu pomoć, uskoro je postao omiljen u puku. Posebno je ostao zapamćem tijekom gladi 1570. g. kad je dnevno znao podijeliti više od tri tisuće obroka. U strašnoj epidemiji kuge koja je 1576. g. zavladala u gradu i pokosila 18.000 života, što je činilo čak 10% stanovništva, istakao se kao dobrotvor dok su pripadnici gradskih vlasti bježali. Njegovao je i liječio bolesnike te je u tom razdoblju razdijelio svoje preostalo imanje, a siromasima je dao čak i svoju kardinalsku odjeću.

1584. g. na putu u Luzern, u jednom od svojih pastoralnih obilazaka, Karlo je iznenada obolio od akutne bolesti i visoke temperature te je nakon nekoliko dana, 3. studenoga, preminuo. Proglašen je svetim 1610. g. kao i zaštitnikom od zaraznih bolesti, a i danas živi kao primjer humanosti, istinske dobrote i požrtvovnosti. Njegov spomendan obilježavamo 4. studenog.

*

*

Top