Franjin životopisac, fra Toma Čelanski, zapisao je ovako: »Franjinu je pamet napose zaokupljala poniznost što se objavila Utjelovljenjem i ljubav što se očitovala u Muci; tako je jedva htio razmišljati o nečemu drugom.«

Gdje je moja misao u ovom trenutku? Na čemu se želim zadržati, o čemu želim promišljati, o kome želim prebirati po svojoj glavi i svome srcu? Značaja i vremena mogu dati bilo kojoj slici koja se nađe pred mojim očima i na njoj zastati. Na meni je.Prije svega, želim se smjestiti u vrijeme. Ono uvijek ponudi izbor, a na meni je zadržati ili pustiti. Ovu korizmu želim zadržati. Pogled želim zaustaviti na križu, misao na životu i srce na Onome koji sve povezuje i daje puninu. Iz trpljenja božanstva skrivenog u poniznom čovještvu mogu, ne samo misliti o ljubavi, nego učiti kako se ljubi. Mogu zaustaviti misao na konačnom smislu križa ili pratiti od početka Onoga koji me ljubi noseći taj križ. Idem od početka. Ne želim, zaboravljajući na sve, izdati ili zanijekati Učitelja ni za što. Sve Ga je to već dovelo do vrta u kojem me sada uči kako se prihvaća volja Očeva i onda kada je želja zaobići njen trenutak. Idem se učiti strpljenju i vježbati u dostojanstvu dok moj Učitelj lomi kruh za stolom. Idem biti budna i slušati vapaje Onoga koji mi omogućuje ovaj trenutak, ovo vrijeme i primjer konkretnog života za svaku izgovorenu riječ. Idem biti uz padove, blažiti udarce, brisati lice i nositi barem mali dio drvene grede koja se uspije prisloniti na moje rame. Iako sam i ja bezbroj puta Njegova rana, idem, u trenutku kajanja, svjesnosti i ljubavi, biti joj povoj.Sasvim je jasno zašto je i Franjo jedva htio razmišljati o nečem drugom. Sve to drugo, bez ovog prvog, polaznog i jedinog smislenog, ne bi imalo svoga temelja. Što bi značilo gledati stvorenje, a u njemu ne vidjeti Stvoritelja? Što bi značilo živjeti život, a ne razumjeti smrt? Tek u tom promišljanju mogu shvatiti i svoje male brige i ogrebotine. Tu su kao mali podsjetnici na Onoga kojemu ih u svakom trenutku i bez ikakve zasluge mogu predati. Nikad se nije pobunio uzeti ih. Štoviše, uvijek ih traži i bez primisli uzima. Navikao je očekivati me budnu i naći zaspalu, ali uvijek zna kako mi otvoriti oči. Iako mi daje slobodu njima gledati cijeli svijet, sada želim gledati Njega. Neka mi u ovom trenutku zauzme srce, preuzme misli i upravi pogled. U pogled će se, kako tako, stisnuti i molitva. Bilo šutnjom ili riječju; bilo djelom ili jednostavnim predanjem.

U toj blizini ćemo se razumjeti.

Irena Granić