Šimun Petar i ja (mi)

jesus-washing-peter-s-feet-1876.jpg!Large

Šimun Petar i ja (mi)

Mnogi će reći da im je Šimun Petar najdraži od Apostola. Takvu tvrdnju potkrepljuju otprilike ovako: „On je nekako poput nas, ljudski. Padao je, nije uvijek najbolje shvaćao Isusa. Zaleti se, pogriješi pa se pokaje i krene dalje. Uvijek prvi, uvijek glasnogovornik, a na prvoj prepreci zakaže. Nešto kaže a da nije dobro promislio i iskalkulirao pa onda to ne ispadne baš najbolje. Prvi se zaklinje na vjernost a pred križem je odustao i zatajio Isusa, a nakon uskrsnuća postao novi čovjek. I baš nam je zato drag, jer se u njemu svi možemo nekako prepoznati.“ Moglo bi se ovom još štošta nadodati ali nema ni potrebe jer je smisao i kontekst priče savršeno jasan. I da, plakao je, i to gorko…

Tko je bio Šimun Petar? Što nam Evanđelja prenose o onome na kojem je Isus odlučio sagraditi Crkvu svoju, da bi nedugo zatim Petar pokazao da nije do kraja razumio svoga Učitelja spotičući se o tajni križa i patnje (usp. Mt 16,13-23)? Pokušat ću izvući neke dijelove koji bi mogli biti od pomoći pri traženju odgovora.

Isus je svoje prve učenike, među njima i Šimuna Petra, pozvao da njihovu lađu izvezu na pučinu kako bi postali ribari ljudi (usp. Lk 5,1-11). Svome zanatu pozvani su dati smisao i to baš na pučini. Prostor je to dubine, i one stvarne i simboličke. Nije lako na pučinu izvesti. Dubina otvara mogućnost straha jer se ona teško može kontrolirati, puno je nekakvih nemani koje vrebaju i čovjek je u odnosu na njih inferioran, osobito onda kada se s njima sam bori. Ima i tjesnaca, i hridi, i bura i oluja na koje treba biti spreman. Tek kad se čovjek malo otisne na pučinu shvati da je ono more koje je s divljenjem promatrao sa sigurnosti kopna ipak tajnovito te ima svoje zakonitosti koje treba poštivati, za njih se spremiti kako bi se u konačnici upustio u avanturu plovidbe. Tako je i učenike za jednog „izleta“ Galilejskim jezerom uhvatila oluja da bi čak u trenutku Isusova pojavka kriknuli misleći da se radi o utvari (usp. Mt 14,22-33). Tom prilikom je Petar i hodao po vodi, ali i tonuo. Kolika li je zbrka vladala u Petrovu srcu da je na mahove dobro razabirao, a opet od Isusa pomislio da je utvara? Ipak, zaplovio je. Usudio se bez obzira na sigurnost kopna i lijepih pogleda koji s „čvrstog“ tla pod nogama pare oči ali ostavljaju u srcu prazninu neispunjenog života. Upravo je epizoda na Jezeru pokazatelj kako treba riskirati, ne bojati se „utvara“ ili raznoraznih „ćudi“ što se pod velom tih „utvara“ kriju jer je Gospodin taj koji nas poziva biti njihov ribar, bez obzira što one ponekad „ometaju“ našu izvještačenu sigurnost. Jednostavno, hodimo po tim nepredvidivim vodama znajući da i onda kada tonemo Gospodin čeka da mu poput Petra zavapimo: „Gospodine, spasi život moj“!

Jednom drugom zgodom Gospodin se pred svojim najbližim učenicima, među njima i Petrom, preobrazio (usp. Lk 9,28-36). U tom čudesnom trenutku na gori Tabor Petar je poželio načiniti tri sjenice – Isusu, Mojsiju i Iliji. Htio je ostati u tišini „taborske kapelice“, siguran pod Učiteljevim sjenicama. A Isus je želio nešto drugo. Upro je pogled u Jeruzalem, u tajnu onoga što ga tamo čeka – smrt na križu. Tajna Golgote traži vjernost u šutnji. Jer, na Kalvariji čovjek postavlja pitanja na koja sigurno neće dobiti „enter“ odgovor. Šutnja je to koja boli i razdire. Patnja nevinog pravednika s usana pušta pitanje koje je i sam Isus postavio: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Mt 27,46). Glasa čuo nije ali je unatoč tomu svoj duh predao u ruke Očeve (usp. Lk 24,46). Nije lako ostati vjeran u šutnji, kada nestane pohvala, hvalospjeva, Hosana, čudesa i svega onoga za što se čovjek uhvati kako bi kratko „napunio baterije“ do idućeg pražnjenja kada opet očekuje pohvalu, hvalospjev, Hosanu i čudesa. A ona izostanu. Sve zašuti. Svugdje otpor i križ, problemi i osude. Pa zar nije onda bolje ostati „siguran“ u svojoj „kapelici“ na osami Tabora? Uz preobraženog i slavnog Gospodina? Ta tko će ga gledati raspetog? Važan je Tabor, važna je kapelica, važan je mir. Ali je važan i svakodnevni život sa svojim poteškoćama, važni su i dani šutnje, važni su i dani neodgovorenih pitanja. Tu se kuša naša vjernost! Upravo tada imamo priliku baciti se u Očev zagrljaj predajući sve u Njegove ruke. Jednostavno, oboje treba znati živjeti u radosti, miru i vjernosti. No, to se uči, kao što je i Šimun Petar bolno naučio.

A što tek reći o događaju s Posljednje večere, kada je Isus učenicima počeo prati noge da bi upravo Šimun Petar to glatko odbio i tome se Učiteljevu potezu žestoko usprotivio (usp. Iv 13,1-17)? Znamo već dobro, Isus je tim simboličkim činom pokazao da je Njegovim učenicima ići putem služenja. Petru je po svoj prilici zasmetalo što Bog prigiba svoja koljena da bi se spustio do dna čovještva kako bi s njega saprao svaku ljagu. Možda se i mi spotičemo o tajnu Božjega silaska. I to baš do dna! Nekad je i nama draže da Bog ostane negdje daleko. Teško je čovjeku priznati da je slab. Skloni smo se maskirati i time se pred ljudima pokazivati u nekom drugačijem, boljem svjetlu od onoga stvarnoga. Nekad to vrijedi i za odnos s Bogom. Zato smo mi, s naše strane, često u napasti „prati noge ljudima“, njima služiti, pred njima se pretvarati i pokazati nešto što je pred Bogom pljeva. Sveti Franjo znao je reći da vrijedimo onoliko koliko vrijedimo pred Bogom, i ništa više. Zar to nije čudesno? Opustiti se, prihvatiti sebe u Božjem svjetlu i promislu, dopustiti Mu da se sagne i do naših nogu, gdje je najprljavije, kako bi zasjali Njegovim sjajem i naučili prati noge jedni drugima onako kako je Gospodin zamislio – služeći u ljubavi. Teško je izdržati u ponosu na sebe i na vlastite snage. Nemoguće! Pokazuje nam to i Petar koji se zaklinjao da neće izdat on Boga nikada, a to je učinio vrlo brzo, silan u obećanjima do prve napasti (usp. Lk 22,33-34). Oslanjanje na vlastite snage ne usrećuje, napinje i grči te čini naše djelovanje umjetnim i nedjelotvornim. Upravo će Petar u tajni pada tako čudesno naučiti ovu lekciju…

Što je preostalo Šimunu, što je preostalo meni i nama dok vlastite slabosti sučeljavamo s Isusovim čudesnim djelovanjem, pozivom biti ribarima ljudi, čudesima, preobraženjem, Kalvarijom? Možda one riječi koje je Šimun Petar izgovorio negdje na početku Isusovog javnog djelovanja: „Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!“ (usp. Lk 5,8)? Možda je najbolje rastati se? Pa vidi li Gospodin da mi ne ide, da griješim, da padam, da ponekad i nisam baš dobar? Vidi li da ću pasti? Pa zašto me zove? Zašto želi mene? Zašto je želio Petra? Upravo onda kada je ovaj Isusa zatajio u dvoru velikoga svećenika, Učitelj je tuda prošao i upro svoj pogled u Petra nakon čega je prvi među Apostolima gorko zaplakao (usp. Lk 22,54-62). Mnogi tumače da je upravo ovaj Isusov pogled digao Petra iz pepela! Vidio je pogled koji miluje, koji zove na kajanje, koji Petra još jednom potiče na preispitivanje sebe i mogućnosti novoga početka jer, vidio je da mu je oprošteno. Puno se toga vidi u pogledu… Možda se upravo tada, gorko plačući, sjetio Isusovih riječi na Posljednjoj večeri kada mu je prorekao da će ga Sotona prorešetati kao pšenicu, ali: „Ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću“ (Lk 22,31-32).

Isus je molio za Petra. Zašto? Znao je nešto o njemu što ni Petar tada nije jasno razabirao, ali je shvatio nešto kasnije i to rekao jasno i glasno, i to tri puta: „Ti znaš da te volim“! (usp. Iv 21,15-17). Ponekad nismo svjesni da nas Bog voli. A još češće nismo ni svjesni da mi volimo Njega te da On to zna. Njemu je poznato da Ga volimo i onda kada se to u nama zagubi uslijed padova i zatajenja, kao i onda kada pomislimo da naša ljubav nije tako savršena kako želimo. A što želi on? Želi nam dati do znanja da nas, jednostavno, voli. U svakom trenutku. I da je svaki naš trenutak predmet Božje pažnje i molitve. Upravo je to Božje znanje o nama uvjet da naš poziv u obliku gorušičina zrna, u odlascima na pučinu i vjernosti u šutnji, kao i u pranju nogu, unatoč svim posrtajima, u ustrajnosti i strpljivosti uzrastu u veliki i čudesni cvijet, čovještvo građeno na – stijeni.

 

fra Antonio Šakota

Top