Šutim jer se stidim svoje grešnosti. Ne znam kako Ti prići. Ne znam je li prekasno. Bojim se pitati za oprost jer znam kako neću oprostiti sebi. Trebam Te, ali Te ne zovem.
Mislila sam kako ću imati više vremena za Tebe, razgovor s Tobom, Bibliju, ali kao da sve to vrijeme ulažem u nešto isprazno, nešto ovozemaljsko. Ništa mi nema smisla bez Tebe. Sada i voda ima boju. Kušnje dolaze, ali na njih odgovor nemam. Zoveš me: „Slijedi me“, a ja slušam šapate svijeta. Kažeš: „Ovo je posljednje vrijeme“, a ja se vežem za sve što mi se nudi. Znam jedno, ništa više nema smisla. Zalazak sunca gubi boje. Svijeće više nemaju miris. Magla je postala svakidašnji prizor. Riječi samo isprazna buka. Moj najdraži film više ne priča istu priču. Pjesma koju uvijek pjevam ne zvuči isto. Zašto baš sada, kada imam vrijeme koje sam iščekivala toliko dugo, nemam hrabrosti prići Ti? Ti znaš za čim moje srce uistinu čezne. Pokaži mi jer ni sama više ne znam. Ti znaš kako sam sama i kad me najdraži prijatelji grle. Ti znaš kako ja ništa ne znam. Oduprijeti se kušnji postala je najteža zadaća, ispit savjesti najružnija istina. Je li svako srce recitira ove riječi, Bože? Jesam li i u ovoj usamljenosti sama? Zašto me voliš? Pa zar me ne vidiš? Nisam vrijedna Tvoje suze, a tek Tvoje Kalvarije. Nisam Te zaslužila ijednom svojom riječju utjehe, ijednim zagrljajem, ijednom molitvom, ijednim hvalospjevom. Zašto onda ja? Zašto sada? Zašto ovdje? Govoriš: „Ovo je vrijeme za hrabre“, a ja se bojim svoje sjene. Nitko sam i ništa pored svog križa, pa i da je manji od mrvice kruha. Neprestano mi ponavljaš: „Opraštam ti“, a ja se vraćam u prošlost kao da se vraćam u najdraže mi uspomene. Gdje su nestali radost i zadovoljstvo? Gdje je nestala poniznost i kad je u mom srcu prevladala bahatost? Šapućeš: „Slušaj mene, zaboravi svijet“, a ja sam izgubila frekvenciju. Osjećam kako nemam puno vremena, a svi me podsjećaju kako snaga i ustrajnost dolaze vremenom. Lutam meni poznatim ulicama. Tražim ono što je već ispred mene. Ali šutim. Šutim jer se bojim svoje grešnosti. Bojim se svoje prošlosti. Bojim se te iste boli i te iste izgubljenosti koju kušam sada. Ne znam kako Ti prići iako sam Ti nekada s radošću trčala u naručje. Znam kako ćeš me dočekati raširenih ruku makar ja hodala sporije od najsporijeg puža. Ne znam je li prekasno. Ne znam jesam li Te previše razočarala. Ne znam voliš li me više onom istom bezuvjetnom ljubavlju ili sam previše okaljala Tvoje ime. Osjećam se usamljeno, kao da svi idu naprijed, a ja nazad. Katkad mislim kako bi bilo bolje da stojim u mjestu. Znam kako Ti nije draga mlaka vjera. Znam, Ti si Bog ekstrema. Ali sada, u mom ništavilu, kao da nema nikoga. Nema nikoga tko bi mi pomogao da se ustanem, tko bi me probudio kad ne čujem budilicu, tko bi me nasmijao kad plačem. Sad sam sama. Sada nemam nikoga. Sada znam kako mi nitko drugi nije potreban. Kažu: „Sam se rodio, samom mu je mrijeti“, ali vidi li tko moje suze? Čuje li tko moje vapaje? Znam, Bože. Znam kako me Ti čuješ. I ne znam zašto, ali Ti sam mi katkad nisi dovoljan. Jer već sam sama. I sama u samoći ne mogu više.
Petra Milinković