Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: »Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.«
Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu.
Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih.

Prvi prizor – opet žena! Tako bismo mogli započeti tumačenje izvještaja o Isusovu uskrsnuću današnjeg evanđelja. Kao da je Bogu bilo malo to što je preko žene odlučio doći na svijet pa ovaj put ponovno bira ženu da donese vijest kakvu svijet još nije čuo – postali smo besmrtni! Djeca smo živoga Boga!

Vjeruješ li u ljubav? Jedna žena je vjerovala. Ona je ljubila puno, ali nije bila ljubljena. Isus ju je silno zavolio. Ovaj sveti dan, što se razlikuje od svih drugih dana, svoj početak nalazi u jednoj tužnoj jeruzalemskoj noći. Uznemireno bijaše tada srce upravo te žene, Marije Magdalene. Nije imala mira i otišla je na Grob. Na grob čovjeka koji joj je vratio dostojanstvo. Na grob čovjeka koji joj je pokazao što znači ljubiti. Otišla je Onome koji jedini nije osudio njezinu prošlost nego joj pokazao kakvu budućnost može imati. Ona čije istinito svjedočanstvo ne bi vrijedilo u tadašnjim sudnicama, postala je navjestiteljica najradosnije vijesti apostolima, ali i nama danas. Pismo ne izvještava o razlozima Marijina dolaska na grob, nego o njezinom nenadanom uvidu da je kamen s groba maknut. Neočekivano: Isusa u grobu nema. Onako kako je došao na svijet, u tuđoj pojati, tako je prošao kroz tuđi grob. Došao i prošao.

Drugi prizor – zlatna je zora svojim sjajem pozlatila krajolik. Sunce još nije izašlo, a dvojica muškaraca trče. Njihove haljine prožima svjetlost, ali u očima je još tama. Prvi, mlađi u bijeloj haljini je Ivan. Slijedi ga Petar zaogrnut tamnim ogrtačem. O simbolici i značenju ovoga njihovog trčanja ispisano je mnoštvo lijepih i poticajnih stranica. Neki su u ovom trku vidjeli razliku među generacijama, Petrove starosti i Ivanove mladosti, te ju tumačili na način da se Petrovoj starosti dodaje simbolika onoga što u Crkvi predstavlja – hijerarhiju, dok se mladom Ivanu, uz njegov mladenački polet dodaje i polet njegovog duha, one duše ispunjene ljubavlju koja u bitnim trenucima zna prisloniti glavu uz Učiteljevo srce kako bi čuo duboko značenje Isusovih izgovorenih riječi. Stoga, Ivan bi bio brži od Petra ne samo zato što je dobno mlađi. Ljubav, karizma i proročka crta ovog učenika jednostavno vidi bolje i dublje od hijerarhije kojoj na čelu stoji stari i umorni Petar. Ali, bez obzira na to što ljubav stiže prva, ona čeka svoga prijatelja teških nogu predajući mu prvenstvo. I nije ovo tumačenje u raskoraku niti s općeljudskim iskustvom kojemu je jedan od temelja poštivanje starijih. Upravo je poštivanje jedna od ljepših crta ljubavi. Ivanova ljubav, mladost i polet pokazuju nam da joj svrha nije rušenje staroga nego pomoć kojom se i starcu “mladost kao orlu obnavlja”.

No, postoji još jedno tumačenje ovog slavnog trka. I nipošto nije manje utemeljeno. Polazište mu je jedna odredba koja u židovstvu definira odnos prema mrtvacima. Naime, dodir s mrtvacom izvor je nečistoće. Sučeljavanje ove odredbe s ponašanjem njegovih učenika može dovesti do čudesnih zaključaka! Što su oni sa sigurnošću znali? Znali su da je Isus raspet umro i položen u novi grob u koji još nitko ne bijaše položen. Marija Magdalena ni sama ne zna jasno što se dogodilo da je grob ostao prazan te pretpostavlja da ga je netko uzeo. Ivan i Petar to nisu vidjeli i žurno odlaze prema Golgoti da dođu do novih saznanja koja bi im razbistrila misli i srce. Dakako, postoji i nešto što oni sa sigurnošću još nisu znali – da je Gospodin imao uskrsnuti od mrtvih! Moglo im je to doći do glave jer im je Učitelj o tome govorio, ali im do srca još nije bilo došlo. I kako se njih dvojica ponašaju pred Grobom? Ivan ne ulazi. Za njega znamo da je vrhunski poznavatelj onodobnog židovstva i nije čudo što mu evanđelje nazivamo “teološkim”. Znao je i za onu spomenutu odredbu. Možda baš zbog opasnosti od onečišćenja izazvanog susretom s mrtvacem ostaje pred Grobom ne ulazeći u njega? Petar, pak, ulazi. Promišljajući o svemu što je ovaj učenik prošao, osobito u danima Velikog tjedna i znajući ponešto zaključiti o njegovom karakteru uopće ne čudi što on bez sustezanja ulazi u Grob, riskirajući pritom susret s mrtvacem koji onečišćuje. Ivan je ostao vjeran stojeći pod križem. Petar se svoga Učitelja odrekao u dvoru Velikoga svećenika. Jedan drugi učenik, onaj koji je Isusa izdao, odlučio je nakon toga samom sebi presuditi. Nijekanje Spasitelja nanosi veliku duševnu bol onima koji to čine. Osjećamo se dužnicima. Htjeli bismo vratiti vrijeme. Nekako se iskupiti. Još jednom Ga susresti i iskreno Ga zamoliti oproštenje. Ma, ni duša sama ne zna kud bi krenula od uznemirenosti srca! Samo da čuje, osjeti i doživi još jednom svoga Učitelja… Petar više ne razmišlja. Uopće ne kalkulira. Nije mu više ništa važno doli susret s uspomenom na Gospodina. Jednostavno se onim svojim teškim koracima poput munje probija prema Grobu, prema smrtnom prostoru kojega je Krist svojim uskrsnućem pobijedio dajući tako i Petru novu priliku. Kao da više nema ni želje ni volje razmišljati o obrednim “čistoćama i nečistoćama” nego samo “vidjeti”. Koja li je vjera nosila ovog velikana vjere kojeg je sotona prorešetao kao pšenicu, a već sad se priprema učvršćivati braću u istoj vjeri? Koja li je nada nosila starog Šimuna? Možda ona koja ne postiđuje?! Ona koja prelazi granicu racionalnog da bi kušala beskrajnu Isusovu ljubav koja će ga preobraziti?! A koja li tek ljubav? Iako sklona sebičnom, iako nadvijena bolnom mogućnošću njezine negacije, ona juri! Sa svim što jest i nosi u sebi, makar to ponekad bilo i teško nositi. Kako li je važno ovako trčati u nevoljama života…

Ako ovo tumačenje današnjeg odlomka oslikava stvarno stanje, onda je za mene ovaj događaj jedan od najčudesnijih na stranicama Novoga zavjeta! Govori o jednoj uznemirenoj duši u potrazi za izgubljenim mirom. Govori o drami zatajenja i bolne spoznaje da, unatoč zaklinjanju na vjernost, ista duša može dotaknuti dno života. I konačno, govori nama danas da, bez obzira na bol koju nosimo uduši, bez obzira na grijeh koji nas opterećuje, pa i onda kad su nam pogledi poprilično zamućeni, Gospodin nalazi način da nas oslobodi, očisti, podigne, zagrli i usmjeri. Šimun Petar ulaskom u Grob dobio je početno ohrabrenje da Gospodin još nije dovršio svoju priču s njim. Povoji i ubrus bili su znak da postoji utemeljena nada u Kristov povratak, tako i u život jednog njegovog izranjenog i nesavršenog nasljedovatelja kojega treba podići.

Prepoznajemo li se?