Razgovor sa sestrama klarisama

S. Rita i s. Kristina: Slijediti Isusa je prava avantura!

Mnogi se pitaju kako sestre klarise koje su rekle zbogom svijetu i cijeli život posvetile Isusu, mogu biti radosne i ispunjene čak i iza rešetaka. O svemu tome, a i još više, draga srca su nam posvjedočile dvije mlade klarise, Rita i Kristina.

N: Za početak, možete li nam reći tko su Rita i Kristina prije posvećenja života Bogu?

S. Rita: Ja sam bila Tina Miloš u svijetu. Dolazim iz Gruda i imam 34 godine. Prvo sam od petero djece. Svi smo išli na Framu, osim brata. Što se tiče života prije ovoga, bila sam sasvim ”normalna” djevoka. Izlasci, provodi, avanture, što više adrenalina… Ukratko, živjela sam ‘punim plućima’.

S. Kristina: Ja sam Kristina Ivanović, dolazim iz mnogobrojne obitelji, petero braće i dvije sestre. S ponosom mogu reći da smo sve tri danas časne sestre. Moje zvanje, a i zvanje mojih sestara, upravo potječe iz svakodnevne zajedničke molitve koju smo prakticirali u obitelji, otac nas je tome učio od malena. Uvijek sam bila aktivna u crkvi; čitala, pjevala, ministrirala. Poslije sam se uključila i u Framu.
S četrnaest godina otišla sam u Livno s namjerom da postanem sestra franjevka, ali nisam se tu dugo zadržala. Vrativši se, počela sam živjeti totalno svjetovno, onako kako živi većina mladih danas. Ovaj samostan s. klarisa sam upoznala preko svoje sestre koja je ovdje bila prije mene. Mogu vam reći da tad nisam imala baš lijepo mišljenje o ovom mjestu. Ali Bog je očito imao plan da završim baš tu.

N: Spomenule ste obje Framu. Kakva vas iskustva vežu uz nju?

S. Rita: Prekrasna. Za razliku od Kristine, koja dolazi iz pobožne obitelji, u mojoj se nije nikada molilo. Ipak, kao mala sam bila fascinirana svećenicima. I danas je tako, gotovo sve moje molitve su za njih, posebno za fratre. U 8. razredu sam na dar od jednog svećenika dobila Bibliju, to je u biti bila prva sveta stvar koja je ušla u moju kuću. U 1. razredu srednje u našu župu dolazi svećenik, fra Slaven Mijatović, koji je sada u misijama. On je prvi počeo okupljati mlade i motivirati nas. Nakon njega, fra Miro Šego nas upoznaje s Framom. ’95. god. doživjela sam obiteljsku tragediju i mogu reći da su mi Frama i fra Miro tada spasili život i izvukli me iz depresije. Jednostavno, kroz Framu sam naučila voljeti Boga. ’98. god. župa je ostala sama, bez fratara, tako da smo mi framaši, nas dvadesetak, redovito nedjeljom bili na oltaru, pjevali, čitali Evanđelje i molitvu vjernika. Crkva je čak i u takvim okolnostima bila prepuna. To su bile zlatne godine Frame, ta generacija je izrodila mnogo duhovnih zvanja. Nažalost, od ’98. godine, u Grudama nema Frame. Sada, kada gledam vas framaše, zaista vam se divim. Puno je teže biti framaš danas nego u moje vrijeme, to morate biti srcem i dušom, bilo gdje; u školi, na ulici, na facebooku. I ja sam prije živjela dvostrukim životom, pretvarala se da sam dobar framaš. Prošla sam razne faze, od techno verzije, rocka i cajki, da bih na koncu stigla do Boga. Bog radi preko svega toga. Dostupnost informacija trebate iskoristiti na najbolji mogući način. Ja nisam ni znala što su masoni ili teologija tijela. Da mi je barem imao tko reći!

N: Na koji ste način došli do te točke da ste točno znali da želite biti klarisa?

S. Kristina: Ja nisam ni znala najbolje što znači osjetiti poziv. Mislila sam da ti se Isus mora ukazati i reći „Ja te pozivam“, nešto u tom smislu. Moja sestra je sanjala nešto slično i bila sam ljubomorna na nju što i meni nije bilo tako. Tako da sam slagala da sam sanjala isto i otišla u sestre franjevke.
A u biti, poziv je osjećaj u tvome srcu, želja da budeš časna/fratar, privlačnost koju osjećaš prema redovništvu, sv. Franji ili sv. Klari. Sami taj osjećaj je tvoj poziv.
Ja sam na Frami bila vrlo kratko, svega godinu dana, ali svakako je i ona bila jedna od točki koje su me pogurale prema ovom samostanu. U to vrijeme sam bila vrlo neispunjena jer sam i ja živjela dvostrukim životom. Jednog dana se nešto slomilo u meni, otišla sam od kuće i došla u ovaj samostan. Vjerujem da Bog mnoge poziva, samo što neki i ne znaju da je to poziv ili se jednostavno boje. Znam koliki samo dođu ovdje razmišljajući o pozivu i glavni im je strah što ne znaju mogu li oni to, hoće li izdržati. Pa ne znam ni ja, mogu sutra otići odavdje. Treba se samo pouzdati u Boga, ako računamo na vlastite snage sigurno nećemo izdržati. Prije sam ovo smatrala ludim, a danas sam ispunjena i sretna.

S. Rita: Ja sam svoj poziv dobila u Međugorju. Tamo sam jednom prilikom upoznala jednog bogoslova koji je želio otvoriti Bibliju za mene… A meni ništa nije bilo jasno. Kad ju je otvorio, samo me upitao jesam li ikad poželjela biti časna. Ja sam se samo pokupila i otišla plačući.

N: Mnogi na slobodan odabir života iza rešetki gledaju kao na nešto sasvim ludo i besmisleno. Kako vi to vidite?

S. Rita: Ja nikad ne bih mogla biti vanjska sestra iz jednostavnog razloga, koji će vam se možda učiniti smiješnim, što mrzim novac i sve materijalno. Tako da svoje siromaštvo smatram slobodom. I ove rešetke isto. Rešetke su sloboda, čista sloboda! Mislim da je teže časnim sestrama vani i da je njihov poziv teži jer su stalno u dodiru sa svjetovnim. Mi smo zaštićene od interneta, televizije i mobitela. Sve to zarobljuje čovjeka. A ono bez čega možeš čini te slobodnim. Znam da mnogi to ne mogu shvatiti, počevši od moje obitelji.
Iz iskustva vam kažem da je oprost najbolja osveta, kao što je govorio bl. Miroslav Bulešić.
Cool je opraštati. I to je sloboda. Zato su i rešetke živa sloboda, jer niste vezani ni za koga, bez svega možete. Prije, kad bi se vratila iz diska, nakon pića i plesa, osjećala sam se prazno, prazno, prazno. Sad kad idem na spavanje osjećam toliku puninu i od radosti želim moliti za sve.

S. Kristina: Ja se isto nikad nisam osjećala slobodnijom nego u ove četiri godine u samostanu. To malo tko vani može razumjeti. Ni sama nisam mogla, mislila sam da se za čitav život u samostan može zatvoriti samo onaj kome nešto fali u glavi. Još uvijek me rodbina pita kad ću izaći odavde. A ja ne želim izaći jer nikad nisam bila sretnija.

S. Rita: To te pitaju, Kristina, jer znaju kakva si bila. Kad je jedna moja prijateljica došla ovdje, nije mogla vjerovati da sam to ja, u habitu. Pričala sam joj o anđelu čuvaru i živom Bogu u tabernakulu. A ona nije ni znala da je Isus živ. Nije joj imao tko reći. O tome se radi! Ja ne smatram vas mlade krivima nizašto. Vama se jednostavno ne govori o nekim stvarima, s vama se ne razgovara. Zato i lutate. Najlakše vas je optuživati. Iz tih razloga smatram da je Framu sami Bog poslao. Možete puno toga napraviti, mladi ste i puni energije. Smatram vas milošću u župi. Samo naprijed!

N: Što rade sestre klarise cijeli dan, pored što mole?

S. Kristina: To nas ljudi često pitaju. Vjerujte da nam nikad nije dosadno, iako ljudi misle da jest, jer se samo izmjenjuju molitva i rad. Svaki dan je poseban i drugačiji. Često puta i ne stignemo uraditi sve predviđeno, iako nas je 7. Jedna sestra je u invalidskim kolicima, tako da i o njoj brinemo. Pored redovitih kućanskih poslova i poslova u vrtu, pravljenje hostija isto zahtijeva vremena.

N: Pored Isusa, Marije, sv. Franje i sv. Klare naravno, koga biste mogli postaviti za uzora?

S. Rita: Faustina Kowalska, sv. Rita, sv. Ignacije, sv. Filomena i sv. Gemma, padre Pio.

S. Kristina: Prva je sv. Gemma, pa sv. Mala Terezija, sv. Josip – zaštitnik obitelji koja je danas itekako ugrožena… To bi bili ‘glavni’. A Mala Terezija me privlači svojom jednostavnošću, drugi sveci su činili čudesa, a ona se posvetila upravo preko sitnica.
S. Rita: Da, ne trebamo činiti čudesa… Najjednostavniji put svetosti je ljubav.

N: Imate li svoju misao vodilju? Neki citat koji vas uvijek podiže?

S. Kristina: Prepusti Gospodinu putove svoje, u njega se uzdaj i on će sve voditi. Ps 37

S. Rita: Gospodine, daj da te ljubim više od kerubina i serafina! I Zajedno u nebo.
To su dvije rečenice koje su me pokrenule,a i dalje me guraju u redovničkom putu. Najgore je u životu, a i u redovništvu kad se čovjek prepusti letargiji. Vani sam uvijek tražila avanturu, a najveća avantura je s Isusom!
Na sve moguće načine će Đavao pokušati odvojiti te od Isusa, ali uvijek ide preko onih koji su ti najviše dragi. Kad činim i najmanju žrtvicu, sjetim se za koga je radim, prvenstveno za Isusa. Sve je lakše kad znaš za koga podnosiš. Kao što kaže fra Vice: „Kad gledaš cilj, preskačeš prepreku. Kad gledaš prepreku, u nju udaraš.“ Volim te, a ti radi što hoćeš, pljuj me, gazi me. Znam za koga to podnosim. Na pravom putu sam, želim biti klarisa do kraja života i u svakoj sitnici biti bolja redovnica. Ne zanima me što će tko reći. I mi ovdje imamo svoje krize, samo smo ljudi na kraju krajeva, a žrtva je u tome da se trudiš da drugi to ne vide ma koliko bilo teško. I izvučeš se, uvijek se izvučeš.
Koliko god nam treba svetih redovnika i redovnica danas, toliko nam treba i svetih obitelji, mladića i djevojaka.

N: Za kraj, što poručujete mladima?

S. Kristina: Vidimo da su mladi danas okupirani brojnim ispraznim stvarima, fejs, internet, televizija. Ja im želim poručiti da se ne boje biti drugačiji, da se ne boje biti Božji. A vi: ne bojte se biti pravi framaši i u svijetu! Prava radost je u Bogu.

S. Rita: Ne bojte se biti ono što jeste! Ne stavljajte maske jer će kad tad one pasti. Uvijek se trudimo ukalupiti… Pa daj, izlij ga jednom bez kalupa pa kako bude! A vi framaši budite veseli, sretni, slavite život baš kako je to činio sv. Franjo i ne bojte se slijediti Isusa jer je On jedina prava avantura za koju se isplati i život dati.

Sa sestrama smo provele dva sata, što u formalnom, što u neformalnom razgovoru. Svakom rječju su nas obogatile, a vjerujemo i vas isto. Bog ih blagoslovio, a sv. Franjo i sv. Klara uvijek zagovarali!

Sa sestrama razgovarale: Ana-Marija Knežević i Marija Trogrlić

www.frama-ofs.com

*

*

Top