Pustiti ne znači odustati

mediumship

Pustila sam te. Ne zato što sam to željela nego mi je stisak kojim si me čvrsto držao postao prebolan. I jedini izlaz bio je pustiti te. U tom trenutku osjetila sam olakšanje.Ali taj osjećaj nije dugo trajao. Obuzela me je tuga. Bez obzira koliko bolan bio, taj stisak mi je iz dana u dan pokazivao koliko sam jaka, da sam živa i da još uvijek dišem. Kad sam ga se oslobodila, više nisam znala kako dalje. Svaki put činio mi se dug, svaka cesta krivudava, a svaka ulica strana.

Jeste li vi u zadnje vrijeme nekoga pustili? Jeste li neko prijateljstvo počeli doživljavati poput kaputa koji u vama izaziva osjećaj neugode? Jeste li se u nekom odnosu nalazili kao iza rešetaka, a da se ključa niste uspjeli dohvatiti?

Svi mi s vremenom moramo nekoga pustiti. Svatko je u našem životu s razlogom, da nas nečemu nauči, da nam pokaže kakvi bi trebali biti, kakvi ne. Mnogi nas izgrađuju, ali rijetki nas izgrade. Oni koji su s nama kroz cijeli proces gradnje, i kada sve ide odlično, i kada se sve ruši i moraš krenuti ispočetka. Od srušenih temelja. I ponoviti taj proces onoliko puta koliko je potrebno. Dok ne postanemo potpuni. Uspravni. Jaki.

Kada pustimo neku osobu, to ne znači da smo je pogrešno odabrali. Da nam je bila nepotrebna. Samo nam je okračala. Kao i onaj kaput koji u nama izaziva osjećaj neugode. Ali nikada ne trebamo zaboraviti sve one divne trenutke koje smo proveli u tome kaputu. Trčeći bezbrižno s osmijehom na licu. Ne zaustavljajući se u toj sreći.

Vjerojatno nećemo pronaći novi kaput iste sekunde kada nam stari postane pretijesan. Onaj koji nam savršeno pristaje. Onaj koji je krojen po našoj mjeri. Ali ne smijemo se predati. Ne smijemo dopustiti da nas to zaustavi na našem životnom putu. Uvijek postoji Onaj koji nas gleda, koji nam ne dopušta odustati i koji Svojom Providnošću ima plan za nas. I rješenje kojem se možda nismo nadali. I ostavlja neka nova pitanja na čije odgovore moramo duže čekati.

Sve je to život. Neprestana borba u kojoj nećemo uvijek izaći kao pobjednici. Sve dok imam nečije dvije ruke koje će nas zagrliti i sigurno rame na koje možemo položiti svoju glavu, dovoljno je. Možda je tvoj put kraći od moga. Možda duži. Možda se sretnemo. Možda i ne. Ali to nije bitno. Jer srest ćeš one koji su ti potrebni, one koje ti je Bog poslao na svakoj raskrsnici života. Oni će u tebi probuditi sve davno izgubljene osjećaje i staviti najljepši osmijeh na tvoje lice.

I nemoj se plašiti odbaciti kaput koji ti više ne pristaje. Jer u novom ćeš se osjećati još sigurnije i toplije.

Monika Tomić / frama-mostar.ba

*

*

Top