Došašće je onaj prostor između ”Gospodin će doći” i ”Gospodin je došao”. Povezujemo ga s nadom i iščekivanjem. Kroz ovo vrijeme je nekad vladala sveta nestrpljivost oko Kristova dolaska, a danas smo kao djeca koja ne mogu odoljeti ovoj nestrpljivosti, nego pucamo u Božićnoj radosti čim prosinac zakuca na vrata: lampice, okićene jelke, recepti za kolače, crveno-zeleni stolnjaci, klizalište i fritule. Do Božića nam blagdanski doživljaj već splasne, i doživljavamo ga kao kraj, a ne kao početak i glavni događaj. Razmisli, tko od nas slavi svoj rođendan 4 tjedna prije? I usput zaboravi na slavljenika!
Raduje me što ipak na neki način pripravljamo put Gospodinu: ustajemo se rano za svetu misu, molimo jedni za druge, izvršavamo izazove. Došašće gledam kao hod s Josipom i Marijom prema Betlehemu. Vjerujem da su se i oni ustajali u cik zore kako bi nastavili svoj put. Vjerujem da su putem strepili i utjecali se Božjoj pomoći. U šutnji su razmišljali jedno o drugome i o malenom djetetu koje je skoro tu. Sigurna sam da su molili jedno za drugo, u zahvalnosti i nadi. Put koji je počeo anđelovim navještenjem Mariji i završio u tišini hladne spilje, sigurno je bio pun izazova. Osuđivanje, nerazumijevanje, komentari, popis stanovništva zbog kojeg su morali putovati, odbijanje za prenoćište, porod daleko od bilo kakve pomoći i osnovnih ljudskih uvjeta. I toliko toga što nije zapisano: strah, iscrpljenost, glad, bolovi… Njihovo Došašće nije bilo obilježeno rasprodajama, kuhanim vinom i obiljem hrane. Naše ”Došašće” jest takvo, to je ono što nam se nudi, u čemu uživamo i zajedno se radujemo. Ali želim da se pored blještavila koje nas danas zasljepljuje sjetiš tame u spilji, gdje se čulo samo disanje vola i magarca, i plač malenog djeteta. Tiha molitva Marije i Josipa koja je klizila s njihovih usana, poljupci kojima su grijali bebicu i muk Betlehema koji je svoj srce zatvorio za ono najvažnije. Kad odeš na koncert u ovo vrijeme, sjeti se nebeske pjesme anđela koja je dirala svako srce. U toplini svojeg urednog i okićenog doma, sjeti se skromnosti, hladnoće i jednostavnosti koju je izabrao najveći među rođenima. U obilju hrane koje ti se nudi, zaustavi se i pomisli na svetu glad koju su osjećali Josip i Marija kada su konačno stigli u Betlehem. Kada poklanjaš svojim bližnjima Božićne darove, ne zaboravi na slavljenika. Dok hodaš među kućicama današnjeg Adventa, sjeti se prvog Došašća.
Ostavimo nešto i za glavni događaj. Dočekajmo ga ”budni u molitvi i raspjevani u pjesmi”. Ovog Božića budimo zahvalni na uvjetima koje imamo i na životu koji nam je darovan. I na milosti što još uvijek njegujemo tradiciju slavlja zajedno sa Josipom, Marijom i Isusom. Neka nam je prvo Došašće uvijek u mislima, kako bismo Božić dočekali kao pravi kršćani, onako kako to Njemu dolikuje. Radujmo se, jer On dolazi!
Marija Rezić