Bože,
Ponekad poželim biti prva.
Biti glavna.
Da me svi znaju.
Da me svi zovu negdje,
Trebaju.
Ponekad poželim biti nešto što nisam.
Poželim imati novac,
Biti bogata,
Imati puno prijatelja.
Poželim imati auto,
Završiti fakultet, dobiti diplomu,
Živjeti od hvalisanja.
Poželim biti zdrava,
Biti sretna.
Poželim…
Ah, što sve ne poželim.
Jedino što nisam nikad poželjela
Je imati Tebe,
Dobiti Tebe,
Biti tvoja.
Nikad!
A ti?
Ti si mene odabrao.
Ti si mene poželio.
I kad sam bila sama,
I kad su me vrijeđali,
Ponižavali – ti si uvijek bio tu negdje,
Pored mene.
Uvijek pored mene.
Tada nisam znala
No sad…
Sad kad se sjetim svega: djetinjstva, škole, loših događaja, strahova
Znam; bio si tamo.
I kad te nisam zvala,
I kad sam te odbacila,
I kad sam te vrijeđala
Bio si
Uvijek sa mnom
A ja te nisam primijetila.
Bog je sastavio plan za mene.
Čekao si na mene.
Čekao i čekao
Da ja shvatim
Da si Ti tu,
Da želiš da idem dalje,
Da živim,
Da provedem tvoj plan,
Da nikad ne odustanem. Da budem ustrajna!
Jer ti si tu. Uvijek sa mnom. Uvijek u meni. Uvijek u drugim ljudima.
O Isuse, kako je velika tvoja ljubav!
Oprosti mi!
Slušao si moje misli, vapaje. Pomogao si mi!
Bio si tamo, a ja te nisam primijetila. Oprosti!
Sada znam da mi ne treba ništa, jer ja ni nemam ništa
Osim tebe; a kad imam tebe imam sve!
Tvoja sam!
Dajem ti svoj život u tvoje ruke!

www.frama-portal.com / Marija Begović, Frama Rijeka – Žabica