Veljača je bolan mjesec u povijesti Hercegovačke franjevačke provincije i kako vrijeme prolazi i povijest postaje jasnija, veljača postaje sve bolnija. Tada je započet proces tijekom kojeg će do ljeta 1945. godine nestati trećina pripadnika Provincije. Duga mračna noć koja je trajala od 1941. postala je još mračnija nakon 1945. godine.
Ne trebamo Crkvu koja ide za svijetom, nego onu koja pokreće svijet, rekao je Chesterton, i hercegovački franjevci su (uz sve svoje unutarnje peripetije i proturječnosti) bili upravo svijetleći primjer te krilatice. To su bili domoljubi koji nisu podnosili ekscese i nečovječnosti režima NDH, bratski ljubitelji čovječanstva koji nisu podnosili nečovječnosti i ispraznosti budućeg režima nove Jugoslavije. Uz nečasnije iznimke, kojih se Provincija čim prije riješila, hercegovački franjevci živjeli su karizmu i zvanje sv. Franje kako su ih prihvatili dajući svoje zavjete. Niti su napuštali ljude koji su im bili povjereni, niti su odvraćali ikoga tko je bilo kakvu pomoć zatražio od njih. Požrtvovno su pazili da je svatko pod njihovom skrbi bio zbrinut ili osiguran, pa makar to bio Hrvat koji je trpio ispade vojnih okupatora i razbojnika, ili Židov koji je morao spašavati golu glavu ili Srbin kojem je prijetilo prisilno prekrštavanje ili politički protivnik režima (ili osobni neistomišljenik) kojem je prijetio pritvor ili smrtna kazna. I pod vanjskim pritiscima da drže bilo kakvu režimsku liniju, nisu popuštali u svojim načelima, čak su ih postrožavali. Tražili su svaku rupu u zakonu, svaku izliku, svaku prigodu, samo da ne podlegnu nego da djeluju u skladu sa svojim pozivom. S tim uvjerenjem je u prvim ratnim godinama fra Krešimir Pandžić (ubijen 6. veljače) vodio provinciju. Njegov nasljednik fra Leo Petrović nastavio je isto, čak i angažiranije. Životno svjedočanstvo takvog uvjerenja fra Leo Petrović je dao početkom ratnih sukoba 1941. kada je prvi put uhvaćen od pripadnika vojske Kraljevine Jugoslavije i skoro ubijen nakon ekscesivnog mučenja. On je odmah po oslobođenju pregovarao s novim vlastima s ciljem zaštite ugroženih Srba. On će svoju privrženost bratskoj ljubavi i žrtvi potvrditi 14. veljače 1945., odakle se nažalost neće vratiti kao onda četiri godine ranije. S njim će krenuti i fra Grgo Vasilj, novopečeni gvardijan u Mostaru, fra Jozo Bencun, starac na liječenju, fra Kažimir Bebek, koji je već jednom uspio izbjeći partizane i sigurnu smrt, fra Bernardin Smoljan, graditelj milenijskog križa u Međugorju, fra Rafo Prusina, revni propovjednik, i fra Nenad Pehar, mladi fratar velikih očekivanja.
Mnogo je bilo očekivanja u Provinciji, pogotovo jer se očekivala pozitivna prognoza krajem rata koja bi omogućila bolji rad, no sve je to izgubljeno u tim mjesecima 1945. Provincija bila je zavijena u crno, osuđena na propast i zaborav, iz kojeg se snažnom vjerom uspjela iskoprcati, pritom izgubivši mnogo toga u nepovrat. Ipak nam ostaje spomen na ove mučenike. U Mostaru na njih sedam, u cijeloj Hercegovini na njih šezdeset i šest, čija krv je poškropila mjesto u kojem su boravili i djelovali. Mada je mnogo čega izgubljeno, dosta toga je i dobiveno. Imamo svijetleće primjere čijom krvlju je poškropljen jedan puk i jedna zemlja, koja je (vjerujemo) omogućila da opstane u mračnim godinama koje su slijedile. Pred nama danas (kada se možemo bez straha njih spominjati) stoji nedoumica jesmo li se dovoljno okoristili tim blagoslovom i jesmo li dovoljno zahvalni zbog njih.
Pokoj vječni daruj im Gospodine!
Ivan Prskalo