„Zbor onih koji prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša. Ni jedan nije nazvao svojim ništa od onoga što mu je pripadalo, nego im je sve bilo zajedničko. Apostoli su vrlo odvažno svjedočili za uskrsnuće Gospodina Isusa, te je velika milost bila na njima svima.”

Bog gleda na nas pretihim, a olujno burnim očima jer takav je On. Ne možeš iskusiti dubine koje On osjeća i ne možeš dokučiti ona mjesta u kojima On djeluje. Ne možeš iskusiti kad li je i što li je došlo od Njega. Svaki dan je dar i blagoslov. Bio i ostao.

Prigrlio je nas i naše zajedništvo, pomogao bratstvu, a i nama samima. Vjerujem kako se trenutno nalazim na raskrižju života.

Gušim se u moru suza koje će mi kad tad pomoći da dosegnem površinu mora, a izbjegnem površnost svoje vlastite duše. Bilo bi sebično kada bih rekla kako je moj uspjeh od mojih snaga. Bilo bi to lažno svjedočanstvo u moje ime dok želim svjedočiti Njegovo. Djelovao je tako na našem putovanju na Pašman. Na pet dana putovanja otišla sam odmoriti, kako psihički, tako i fizički. Pomislila sam, dobro bi mi došao san. Bog mi posla sve, samo san ne. Poslao je na mene svaki moj strah i kušnju jer je znao. Drugačije se neću približiti. Neću se usuditi doći onome od koga sam bježala u dubine. One koje su me grčevito plašile.

Imala sam jedan, a On imao drugi plan. Njegov plan je onaj koji se ispunjava, a moj je da prihvatim svaki Njegov plan u budućnosti. Tih je dana Bog progovarao kroz mladiće pred kojima su se slamale moje predrasude. Došli smo na veliki otok biti maleni. Tiho, ali iz sveg glasa pjevati. Tko bi rekao da ova, naoko malena, bića kriju u sebi tako veliku količinu radosti, suosjećanja, kreativnosti i tolerancije. Tko bi rekao da će naš maleni put biti onaj bez povratka. Onaj koji te tjera da se vratiš potpuno nov. Nova očekivanja, ideje, smjernice. Sa svakog lica tih dana isijavalo je oslobođenje, a moja radost za te ljude po prvi puta je bila potpuna, bez zavisti i tjeskobe, bez pitanja i sumnji; jer se i u meni radovao onaj isti Duh koji je oživio i zapalio srca svih nas. Napokon sam mogla osjetiti radost onakvu kakva u sebi ona i jest.

„U ljubavi nas predodredi da postanemo njegovi sinovi u Isusu Kristu, i da po odluci njegove volje k njemu dođemo, na hvalu njegove slavne milosti.”
U ljubavi nas napoji zahvaljujući svojim poslanicima, Anti i Ljubici.
„Lice tvoje Gospodine ja tražim” jedva se naziralo na usnama, ali je srce molilo i primalo. Jer tko traži, pronalazi.

Po odluci Njegove volje imali smo priliku biti iskreni sa sobom i s drugim ljudima. Odgovarati na vlastita i tuđa pitanja. Učili smo jedni druge slušati u trenutku nedostatka sna, tople vode ili pak mira i tišine. Jedino čega nije nedostajalo jesu tjelesna okrjepa i Bog koji je kroz misu djelovao preko nama dragih Božjih poslanika. Njegovom milošću spoznali smo kako se naizgled opasni ježevi koji su se nalazili u našoj neposrednoj blizini doista osjećaju kao i mi, no nemaju našu snagu ili pak mi njihovu. Grčevito se drže u zajedništvu priljubljeni uz svoj kamen temeljac.

Pet dana trajalo je znatno duže jer noćnog mira gotovo da nije bilo u svom službenom obliku. Bilo je važno ostvariti mir u srcu.
Mir se osjećao u rane jutarnje sate kada te svaki zvuk okoline frustrira dok sjediš i čekaš da zazvone zvona. Sjediš i čekaš da dođu glavne točke dana. Ponekad toliko čekaš ono što slijedi da čak i zaboraviš pogledati svoje ljude u oči i reći Bogu hvala što nas spaja. Potpuno različite, ali s istim ciljevima.

Svatko od nas ima svoje pismo, a na kraju svakoga jest potpis. Piše ga sam Bog. Svojom desnicom poklanja darove. Vjerujem kako su sva naša pisma u trenutku putovanja bila spojena u jedno. Kao jedno smo disali i kao jedno smo na Njegovom dlanu ispisani. Zatvoreni u dvorištu samostana, a otvoreni kao nikada prije. U pismu piše da smo zaslužili od Boga dan odmor.

„Danas se to pismo, koje ste upravo čuli, ispunilo.”

Anđela Škobić