Njegov poziv

15822464_877794388990176_2126425650_n

Moja priča započinje standardno. Odrasla sam u tradicionalnoj katoličkoj obitelji gdje sam naučila osnove katoličke vjere. Kao desetogodišnja djevojčica ostala sam bez oca, i majka je bila primorana raditi daleko od mene i mlađeg brata i sestre kako bi nas prehranila. No, molitva u našoj maloj obitelji i nedjeljna misa bili su neizostavni. Iako samišla u crkvu, nisam shvaćala bitne istine o vjeri. Odlaskom u grad u srednju školu, upoznala sam novo društvo koje je često odlazilo u crkvu na razne susrete za mlade. Tu sam se priključila Franjevačkoj mladeži, i moj se život počeo mijenjati. Od ‘tradicionalnog’ vjernika postala sam osoba koja se više zanima za vjeru. Počela sam čitati duhovno štivo, ići češće na misu, na klanjanjei osjetila sam da se mijenjam. Moji prijatelji su to zamijetili, neki su se i rugali, govoreći mi da sam postala previše pobožna. Nisam se obazirala na takva mišljenja, nego sam nastavila istraživati i moliti Boga da mi pokaže put na koji sam pozvana. Po prvi put sam počela razmišljati o pitanju gdje me Bog treba? Stvorio me s posebnim razlogom i bila sam uvjerena da ima za mene plan, samo gatrebam otkriti. Kroz svoj duhovni napredak i osobno čišćenje koje se događalo većinom na misi i klanjanju, a i u osobnoj molitvi, počela sam razmišljati o pozivu da budem časna sestra. Ispočetka sam to odlučno odbacila i govorila samoj sebi da sam si to umislila, te da bi mi bilo bolje prestati na vrijeme razmišljati o tome i krenuti u potragu za pobožnim dečkom.

Kad god bi pitanje duhovnog poziva isplivalo na površinu, spretno bih ga zatrpala u najdublje mjesto u svom srcu kako o tome ne bih razmišljala. Bojala sam se pomisli da bi Bog baš mene zvao. NoOn je strpljiv i čeka nas koliko god je potrebno, daje nam vremena da sami shvatimo da nas zove. Tako je bio strpljiv i sa mnom. Tri godine sam se borila s Njegovim pozivom, i sama sa sobom, prešućujući svima zbrku u svojoj glavi. Duhovna promjena moje duše  je rasla i svakim danom postajala sve čišća. Dolaskom do kraja srednje škole pojavilo se pitanje: „Kojim putem krenuti, što dalje činiti?“

U meni je bilo 101 pitanje koje sam upućivala Bogu, „boreći“ se s Njim i moleći Ga da mi pokaže put kojim trebam ići. Ali molila sam većinom da bude kako ja hoću, a ne kako On hoće. Razgovarajući s jednim svećenikom o svojim sumnjama, savjetovao mi je da pokušam moliti Gospodina da mi pokaže put koji je za mene, ali da sadabude Njegova volja.

Poslušavši ga, započela sam tako moliti. Uskoro se put počeo osvjetljavati. Spoznala sam kroz molitvu da me Bog zove u svoju službu, u svoj vinograd. Ali me ne prisiljava da pristanem ići tim putem, nego mi daje slobodnu volju da sama odlučim. No od miline koju mi je Gospodin pokazao, nisam mogla odbiti Njegov poziv, nego sam odlučno rekla svoj: Evo me! Mislila sam da će se svi problemi riješiti kad spoznam je li poziv za mene, ali tek su tada nastali. Obitelj se nije složila s mojom odlukom da odem u samostan, jer sam im ››potrebna u kući‹‹ te moram završiti fakultet i donijeti odluku kad budem zrelija.15820353_877785702324378_405541894_n

Ništa mi nije bilo jasno. Pitala sam Ga: ››Zašto si me pozvao ako ti ne mogu odmah doći?‹‹

Boreći se sama sa sobom, s obitelji i tim glasom u sebi, odlučila sam ih poslušati i čekati. Rekla sam sebi, ako je ovo stvarno Božji poziv, neće mi biti problem čekati nekoliko godina.

Moram priznati da mi  je falilo strpljenja u iščekivanju potpunog predanja Gospodinu, iako sam znala da sam u tom trenutku obitelji potrebnija. Opet mi je pomogao razgovor s jednim svećenikom, preko kojeg je sam Bog progovarao. Rekao mi je da mi ovo razdoblje čekanja ne može biti loše, nego čak korisno i plodonosno. Ako sam ja poziv osjetila, i rekla svoje DA, poziv će uvijek ostati tu, čak će se i produbljivati.  Nastavio je da je ovo sve očito Božja volja i da On sigurno za mene nešto sprema, samo me uči strpljenju dok mi ne pokaže svoju volju.

Savjetovao mi je da u tom razdoblju čekanja radim na sebi, mijenjam svoje mane u vrline, da živim kreposnim i sakramentalnim životom i Bog će mi kad tad pokazati gdje me treba.

Kroz razmatranja Svetog pisma počela sam otkrivati kako me Bog zove da se maknem sa površine svoga srca i da zagrebem ispod nje. Počeo mi je pokazivati kako čekanje ima smisla jer za mene sprema poseban poziv na koji se još moram pripremati. Čuh da me Gospodin zove da se odreknem ovoga svijeta i svoj život u potpunosti predam Njemu živeći u klauzuri. Počela sam bježati i od ovih misli jer su bile nestvarne. Nisam mogla vjerovati da bi Bog želio da se ja zatvorim u samostan i nikad ne iziđem iz njega. Sve mi je bilo nestvarno. Odlučila sam Njemu predati sve i prepustiti Mu svoj život. Kad sam to učinila, On je počeo djelovati na poseban način. U razmatranjima sve su se kockice počele polako slagati, a ja sam samo stajala i gledala što se to sve događa. Moja molitva je postala dublja i ispunjena Božjom blizinom. Otkrivao mi je svoju volju, a meni je opet dao pravo izbora hoću li je prihvatiti ili ne.

Borba je prestala onog trenutka kad sam stavila svoj život u Njegove ruke. Od tada me On vodi svojim stazama, a ja Mu se predajem u potpunosti. Ako Gospodin misli da bih mu mogla više služiti u klauzuri nego u svijetu, prihvaćam i to kao Njegovu svetu volju i stavljam Mu se na raspolaganje radosna i otvorena srca.
15841516_877785645657717_759371003_n

Brigita Bošnjak / www.frama-mostar.ba  

*

*

Top