Dragi Bože, hvala ti na ovoj protekloj godini.
Period koji je toliko dug, ali istovremeno i toliko kratak.
Godina u kojoj sam se trudio, više nego ikad, biti dobrim čovjekom.
Puno blagoslova, radosti, osmijeha stalo je u tu godinu, ali zajedno s njima, i puno padova, bolova i rana.
Darovao si mi prilike za korištenje mojih talenata, upoznavanje genijalnih ljudi i sklapanje novih prijateljstava.
Povjerovao si mi toliko da si me pozvao na aktivno služenje ovome bratstvu.
Osposobio si me za stvari za koje nisam ni mogao sanjati da ću jednog dana doživjeti.
Iskazao si mi ogromno povjerenje kroz službe koje su mi povjerene i pokazao mi da vrijedim puno više nego što sam ponekad i sam svjestan.
Lomio si moje strahove, pokazao mi ljepotu služenja drugome i zapalio vatru u mome srcu za ovo blago koje je Frama Mostar.
Odveo si me na brojna putovanja i duhovne obnove i tako mi svaki put pružio odmor od brzine i problema svakodnevice.
Ali ipak, uz svo to obilje darova, iskrenog srca vjerujem da me velike stvari tek čekaju.

Gospodine moj, želim ti reći oprosti.
Oprosti mi za svako kukanje i mrmljanje protiv Tvoje volje koju nisam mogao shvatiti u nekim trenucima.
Oprosti za svako lutanje i bježanje od Tvojih poziva.
Oprosti za kukavičluke u kojima se bojim napustiti pučinu životne sigurnosti i otploviti s Tobom u radost.
Oprosti za svaki trenutak koji je ostao izgubljen u nemaru i manjku odgovornosti za svoje zadaće.
A svaki od njih mogao je biti toliko dragocjen. Mogao sam ga provesti učeći nove stvari, dajući svijetu malo vedrine pjesmom, u druženju sa najbližima.
Ili pak u blizini s Tobom. S Tobom koji jedini vrijediš i s kojim nijedan provedeni tren nije izgubljen.
Ali ipak, svi ti padovi su mi otvarali oči za tvoju ludu božansku Ljubav koja uvijek iznova oprašta i prima nazad k sebi.
Blaženi su oni trenutci u kojima si mi dao kušati djelić Tvoje milosti i veličine, a ponekad me doveo i do suza.
Jer znam da ništa od tog nisam zaslužio, a ipak Ti si neizmjerno veći od svih osjećaja Tebe koje mogu imati na ovom svijetu.

Za kraj Gospodine, želim te zamoliti par stvari.
Molim te da mi pomogneš u življenju obećanja.
Da mi kroz sve što me čeka, probudiš svijest da si Ti tu i uz mene.
Pomozi mi u daljnjem upoznavanju sebe kao osobe koju si stvorio na svoju sliku.
Osobe koju zoveš na jedinstveni put pod ovim nebom.
Da shvatim da nisam ni slovo, ni broj, nego urezan u dlan Tvoj.
Molim te za milost prepoznavanja Tebe u svim ljudima, pa čak i onim manje dragima.
Da ti pristupim, pomognem, utješim te, darujem ti osmijeh ili makar mrvicu svojeg vremena kad god te prepoznam u drugima.
Zapali još veći žar u mome srcu da se darujem ovome bratstvu i vratim mu barem malo od onoga što ono meni daje.
Vodi moje korake da idu stazama koje si mi Ti namijenio i ojačaj moja klecajuća koljena na tom putu.
Daj mi snage i ustrajnosti da mijenjam one dijelove sebe koji su i dalje truli, prljavi i nedostojni Tebe.
Svaki dan me iznova mijenjaj, ne bih li ponovno postao N.N., netko novi.

“I kad ne vidim i tada radiš, kad ne osjećam i tada radiš. Ti djeluješ ne prestaješ nikad…”

Toni Knezović