I ove godine, održala se još jedna duhovna obnova za animatore u Masnoj Luci. Neću pisati izvještaj s točkama dnevnog reda. Ovo će biti…onako iz srca.
Franjevačka kuća molitve u kojoj smo boravili 3 dana bila je ispunjena tišinom koju vežemo za mir samo kada smo spavali. Mir smo zamijenili mi. Odsustvo tišine u ovom slučaju ne znači odsustvo spokoja. Svatko sa svojim mislima, osjećajima i problemima koji se javljaju što nam se život više otkriva, ispunio je taj privremeni dom.
No, prije no što zađemo malo dublje u naše zajedništvo, osvrnula bih se na prirodu koja nas je ta tri dana grlila, njegovala i odmarala. Cesta prepuna zavoja najednom otkriva naše odredište. U samim njedrima šume, zagrljena krije se crkva sv. Ilije i Franjevačka kuća molitve. Pitala sam se zašto je to mjesto toliko posebno kada ne nudi ništa više od šume oko tebe i neba iznad tebe. I tu mi je sinulo. U skrovitosti, na toliko jednostavnom mjestu, bez svjetovnih ometanja Bog te može gledati baš takvoga kakav jesi. Na tako uzvišenome mjestu Bog gleda u tebe, u tvoje srce pod povećalom jer ništa mu drugo ne priječi i ne zaklanja pogled. Tu si, takav kakav jesi, sa svim stvarima koje si ponio (ili nisi). Iako je ova duhovna obnova održala mir koji se nastanio u nama, prošle godine na istome mjestu nisam se tako osjećala. Šuma mi tada nije predstavljala širinu i slobodu. Hrabrost da udahnem i zagrlim sebe i svijet. Moj pogled tada je ograničavala i možda ulijevala strah da koliko god se trudila i dalje ću biti malena, neznatna i možda beznačajna. Osjećala sam kao da On može vidjeti sve one moje kutke koje sam sebično i od Njega skrivala. Koliko god pokušala upiti sunce koje me grijalo i šumu koja me štitila, njihova ljepota nije dopirala do mene. Kao ni mir koji su pružali. Tada nisam razumjela, ali sada znam da me to sve nekako učilo poniznosti. Za ovu spoznaju je trebalo dugo vremena, ali tako naš Bog djeluje: strpljivo i nenametljivo.
Duhovna obnova počela je u petak. Naša ozarena lica i gorljiva srca spremna su za sve što nam vikend i fra Tomo spremaju. Vijugava cesta iznenadi krajnjim odredištem. Oduševi snježnim pahuljama, u srcima novu vatru zapali. Stvori nova prijateljstva, stara još više učvrsti. Oči ugledaju nove boje i pokušaju srce probuditi da i ono sudjeluje u pohrani novih uspomena i ljepote koja izvire iz prirode i ljudi.
Subota, kao drugi dan bila je rezervirana za kontemplativnu višesatnu šetnju. Promatrajući put kojim smo krenuli, uhvatila sam sebe toliko usmjerenu i koncentriranu na svoje i korake drugih uopće ne primjećujući melankoliju oblaka koja se nijansirala na nebu. Lako se ovo da preslikati na život…toliko gledamo u pod da ne vidimo dalje od svojih koraka. A koraci bi nam upravo prema Nebu trebali ići.
Ali, ne idu svi koraci samo u vječnost, dok trenutno koračamo. Nevidljive utabane stope prošlosti vuku prema sebi i žele oživjeti. I žive. Pa makar i u koraku jednog čovjeka kojemu se srce pomladi kada iz kuće vidi pogled na Tribistovo jezero.
Nakon šetnje uslijedio je zasluženi odmor, ali i druženje za koje nikad ne možemo biti preumorni. Ovaj put, razgovore i igre nakratko je prekinulo puhanje svjećica s rođendanske torte dvaju naših animatora. Iz razgovora u razgovor, teme su se same otvarale i nanovo je potvrđeno da su poslijeponoćni razgovori najbolji. Tada, san biva precijenjen, a razgovori izvor energije.
Tako dođe nedjelja, dan 3.
Sv. misa na kojoj smo pokazali kako je lijepo biti drugačiji i imati različite talente. Bilo da čitate, pjevate, gorljivo molite/propovijedate ili samo postojite, od koristi ste! Nikada ne znate kada nekome možete uljepšati dan (ili ga pokvariti, zato oprez). Mudro je sv. Franjo rekao: „Neprestano propovijedajte Evanđelje, a kada je potrebno koristite riječi.“ Činilo se teškim nasljedovati ovaj savjet. Ali, na plenumu, posljednjoj točki našeg programa, pogledam oko sebe i vidim sve ove ljude koji mi pomažu i olakšavaju u življenju napisane izreke. Navedeno se ne može živjeti u samoći. Potrebna je snaga zajedništva koja će prevaliti svaki kamen zapreke. Potrebna je svaka osoba, onakva kakva jest, potpuna kako bi se sastavila ta slagalica. I čak kada ode, neće ostaviti prazninu za sobom. Ostavit će svoj jedinstven trag i ustupiti mjesto nekome drugome, drugačijem koji će svoje svjetlo nositi ostalima.
A oni koji odu, već će pronaći svoj put. U njima nek se Gospodnja proslavi desnica…
Anđela Jurić