Rijetko pišem, a i kada nešto napišem to ipak zadržim za sebe, no ovoga puta željela bih podijeliti svoje razmišljanje s vama.
Pod dojmom Susreta hrvatske katoličke mladeži 2017. godine koji se održao pod geslom “Krist,nada naša!” , počela sam malo dublje shvaćati taj pojam NADE -kreposti za koju kažu kako zadnja umire. Kažu također da je čovjek stvoren da se nada u ono bolje sutra, a da ono stvarno dolazi uvjerila sam se i ja sudjelujući na ovome Susretu.
Naime, moja je skupina imala čast biti ugošćena od strane župe Gunja. Gunja, ne baš malo selo u našoj lijepoj Slavoniji koje je 2014. godine pogodila jedna od najnemilosrdnijih poplava hrvatske povijesti. Poplava koja je natjerala ljude na bijeg dok je gospođa Marija ostala na prvom katu svoje kuće želeći zaštiti svoj dom i sačuvati uspomene, posebice one na pokojnog muža. Poplava koja joj je razasula omiljene knjige. Poplava koja joj je uništila sve ono što je sa svojom obitelji gradila kroz život. Poplava koja je nagnala njezinu susjedu da se popenje na stol i satima čeka pomoć dok joj je voda navirala čak do koljena. Poplava koja je sravnila selo i natjerala ljude da krenu ispočetka. Poplava, riječ koju je njihov mjesni župnik zabranio izgovarati u ovome mjestu.
A onda, tri godine kasnije, mi smo tu,a Gunja kao da joj se ništa nije dogodilo. Domaćini širokih ruku i vedrog lica kao da im je došla rodbina, a ne neki potpuni stranci. O poplavi ne govore mnogo. Odjekuje žamor mladeži, pjesma, veselje, jer, njih je spasila Nada. Čvrsta nada kako će sve biti dobro, iako im to ispočetka nije izgledalo tako. Nadali su se i uspjeli krenuti ponovno, skoro i ne spominjući poplave jer kažu: “Svako zlo za neko dobro!” .
Onda, sutrašnji dan, Vukovar. Grad koji u svima nama budi osjećaj ponosa. Simbol nade i domoljublja. Grad na kojem je zakucalo srce domovine. Grad – to su oni. Svi hrabri ljudi koji su s nadom u slobodu i bolje sutra položili svoje živote u obranu svoje zemlje. Ljudi otvorena srca koji su 26 godina kasnije okupili hrvatsku mladež kako bi pjesmom i molitvom, slaveći Krista, popunila ruševine i pukotine iz prošlosti, pokušala zacijeliti rane koje mnogim suprugama, majkama, očevima još uvijek nažimaju grudi. Ljudi koji se ne prestaju nadati.
Uistinu, gledati okupljenu mladež Hrvatske u herojskim mjestima i biti dio nje u meni je pokrenula poplavu koja je odnijela svako očajavanje, a granate koje su udarile po srcu razrušile su svaku sumnju u Krista – nadu našu!
Lorena Bošnjak / frama-mostar.ba