Korak po korak

tumblr_mt51bysWQu1ri0o6ro1_1280

Na početku nove godine uvijek donosimo neke odluke. Želimo iduću godinu proživjeti bolje nego prošlu, želimo promijeniti neke navike ili neke loše osobine, ali uvijek kada odlučujemo takve stvari kao da zaboravimo da to ne ide preko noći. Onda se, naravno, brzo umorimo, padamo, očajavamo… Čini nam se nemoguće ostvariti ono što smo odlučili.

Jedna priča kaže kako je Bepo, čistač ulica, radio svoj posao temeljito i sa uživanjem. Znao je da je njegov posao potreban. Kad bi čistio ulice činio je to polako i konstantno: kod svakog koraka jedan udah i kod svakog izdaha jedan zamah metlom. Dok bi se Bepo tako pomicao i pred sobom promatrao neočišćenu ulicu, a iza sebe očišćenu, dolazile bi mu često velike misli. Nakon posla sjeo bi Bepo kod djevojčice Momo i pričao joj svoje velike misli. Ona ga je na poseban način slušala. „Vidiš Momo“, govorio bi on, „ponekad imaš pred sobom vrlo dugu ulicu, i misliš: strašno je duga, nemoguće ju je očistiti; znaš, tako misliš. I tada počneš žuriti i žuriš sve više i više. A ipak svaki put kad digneš pogled, vidiš da ulica pred tobom nije ni malo kraća. Počneš se još više napinjati pa te onda uhvati strah, i na kraju izgubiš dan i ne možeš dalje. A ulica je još uvijek tu. Tako se ne smije raditi. Ne smije se nikada misliti na cijelu ulicu odjednom, razumiješ li? Mora se misliti samo na slijedeći korak, na slijedeće disanje, na slijedeći zamah metlom. I uvijek iznova samo na slijedeći. Takav rad donosi radost. To je jako važno. Tada se posao i uradi dobro. Onda najednom vidiš da je cijela ulica očišćena – korak po korak. Uopće ne znaš kako, a pri tome ne izgubiš dah.“

Isto tako je i s našim ‘ulicama’. Živjeti u ovom trenutku i ne gubiti dah zbog dužine ulice. Donijeti odluku samo za ovaj dan i dati sve od sebe. Promjena se ne događa preko noći. Ona dolazi strpljivim i ustrajnim malim koracima. Često bi htjeli životne probleme i poteškoće riješiti odjednom i što prije. Ne treba očekivati rješenja iz bajki, nego korak po korak ići naprijed, boriti se, ustrajati i nakon svakog pada ustati. To je jedini način da ‘očistimo ulicu’, a da pri tome ne izgubimo dah.

Prije par dana gledala sam jedan film i rečenica koja mi je posebno odzvonila ide ovako: „Taj most ću prijeći kada dođem do njega.“ Ako sadašnjost ispuštamo iz ruku razmišljajući o budućnost izgubili smo i jedno i drugo. Nema ništa važnije od ovog sadašnjeg trenutka jer je to jedino što imam. Prošlost je i tako prošla i ne možemo je promijeniti, budućnost još nije došla i ne znamo što nosi. Živjeti sada najbolje što mogu ujedno je i jedino što mogu.

s. Katarina Raič / frama-mostar.ba 

*

*

Top