Živimo u veoma smućenom i nejasnom vremenu, bombardirani s toliko čvrsto izrečenih parola i floskula koje su ipak šuplje i nesposobne da odgovore na najakutnija pitanja našega postojanja i najživlje probleme s kojima se suočavamo. Ne pomaže pritom što je suvremeni čovjek pritom sam od sebe sumnjičav i ciničan, nesposoban da vjeruje u nešto što u konačnici nije krinka, dijelom zbog svoje oholosti, dijelom zbog straha od razočaranja, jer razočaranje u ideal praktički je neizlječiv. Brzina života i promjena oko nas lišava nas nekog sidrišta na kojem bi se sabrali i krenuli. I ne samo da ne možemo stati i sabrati se, nego smo toliko dezorijentirani i zbunjeni da ne znamo što nam je činiti, a većina onoga što nam svijet nudi zapravo je ispraznost i pusta tlapnja kako kaže Propovjednik.
Tu je snaga kršćanstva i Kristove poruke, koja ne gubi na privlačnosti i učinkovitosti ni prije ni sada ni u vijeke vjekova! Glavna snaga je njegova konkretnost, a biti konkretan znači u punoj istini zaći u samu problematiku koja je ispred nas. Svjesni smo da je Bog stvarnost (odnosno njezino bezuvjetno izvorište) koju naš um nikada neće moći obujmiti, ali Bog se nije udaljio od nas. Dapače, on se konkretno približio! Kada stvara, njegove se riječi kojima priziva novo biće konkretiziraju, i pri stvaranju čovjeka, zamisao za njega bila je jasna i konkretna – plodite se i množite i podložite zemlju sebi i upravljajte njom pravedno! Naš pad nije bio nejasan pogrešni korak pred dalekim Bogom, nego jasna i konkretna uvreda božanskog kada smo ustvrdili da mi možemo određivati konkretno dobro i loše, i od tog našeg pada Bog je iznova tragao sa nama, i njegove riječi nikada nisu bile bez pokrića. Bog je ušao u povijest, i za razliku od raznih božanstava prije njega, Stvoritelj povijesti napravio je konkretan iskorak prema čovjeku i dao svoja obećanja. Kada Abraham upoznaje Gospodina, on jasno i nedvosmisleno zna što mu je činiti i što može očekivati od Boga. Njegov sin Izak bio je za njegova života najkonkretniji znak da Bog nije olako obećavao, a Abrahamovo povjerenje u Gospodina koje je išlo do te mjere da je bio spreman odreći se tog znaka bio je najkonkretniji odgovor na danu Božju milost. Te primjere nalazimo kroz čitav biblijski tekst i vrhunac te konkretizacije nastupio je pojavi Isusa Krista. Evanđelist Ivan opisuje na mističan i teško pojmljiv, ali i dalje konkretan način kako Božja Riječ postaje Tijelo – kako Božja riječ postaje djelo. Koliko god to izgledalo jednostavno za pojmiti, mi suvremenjaci teško smo svjesni značenja riječi, i često uprazno govorimo, dok biblijski jezik nije poznavao praznih riječi. U duhu vremena u kojem se rađala Biblija riječ nije bila tek grafemska oznaka, već konkretna stvarnost. Nije bilo razlike između oznake i onoga označenog – bili su jedno te isto. Kršćanstvo je to nedvojbeno potvrdilo na najveličanstveniji način – Utjelovljenjem. Stvoriteljski princip hodao je i djelovao među svojim stvorenjem i našim naravnim umovima postao napokon konkretan, i u pojavi i u djelu. Da se poslužim riječima fra Stipe Kljajića, Isus je bio poosobljenje Božjega milosrđa, koji je svoje učenje oživotvorio i konkretizirao. Njegovo učenje nije bilo sastavljeno od maglovitih krilatica i nerazumnih riječi koje bi uzbudile emocije, a um još više zamrsile. Krist je govorio o jasnoj stvarnosti svoga Nebeskog Oca i Duha Tješitelja što se rađa iz njihova odnosa, o neporecivom palom stanju čovjeka i njegovom još neporecivijem dostojanstvu kojeg ima u Božjim očima, o nepatvorenoj Božjoj ljubavi s kojom ljubi svoje stvorenje za koje je spreman učiniti sve. Kada pojmovi o kojima treba govoriti postaju složeniji i time teži za shvatiti, on uzima konkretne slike kojima oslikava i razbistrava misao Vječnoga Boga. Snagom svojih riječi i danas zapanjuje i nadahnjuje, ali naš Bog ne bi bio Bog da je ostao samo na izrečenome. Kako je u početku govorio pa sve postalo, tako je i sada opet govorio i počeo stvarati na novo. Kraljevstvo Božje (odnosno njegov predokus) došao je s Isusom Kristom koji je propovijedao ljubav i svojim čudima izražavao ljubav, koji je naviještao izlječenje i obnovu i to isto činio, koji je obećao oprost grijeha i grijehe opraštao. Krist je u svom djelovanju uvijek bio beskompromisno konkretan, do te mjere da mu Utjelovljenje samo po sebi nije bilo dovoljno. Otišao je korak dalje i konkretizirao svoj spasiteljski čin i put kojim nam je ići. Taj konkretni put bila je Via Dolorosa, koja je vodila preko Golgote do praznoga groba i novoga života! Rajsko preobraženje postalo je konkretno vidljivo u osobi Uskrslog Krista, koji nam je ostavio konkretan primjer i konkretne upute za ljubljenje Boga i bližnjih.
Izazovnost Krista upravo leži u ovoj radikalnoj konkretnosti, koja ne dopušta praznine i zamućivanje. Naš Bog je kao čista morska voda u čije dubine možemo golim okom prodrijeti, osim ako tu vodu u našim mislima ne zamućujemo nadobudnim zamislima koja se uvijek pokažu upravo protivna i Njemu i nama. Nasljedovanje Krista je izazovno, ali je jedini put koji nas ispunjava; jedino put koji vodi do smiraja našeg nemirnoga srca. Taj pothvat izazov je i meni i tebi, a uz taj izazov dolazi i znatna odgovornost, jer kako je Benedikt XVI. dobro primijetio: Samo po ljudima koji su u dodiru s Bogom Bog se može vratiti među ljude. Taj Bog nije smušena ideja koja je odsječena od konkretnog čina, nego stvarnost koja se na nama i u nama mora konkretizirati.
Ivan Prskalo