Kad gledam nadu, što vidim?

18238913_815005315320888_1043159030117488859_o

Kada te 3 dana prije događaja koji čekaš mjesecima uhvati viroza od koje ne možeš ustati iz kreveta, nije ti svejedno. Na samu pomisao da ćeš taj dugo iščekivani vikend provesti u kući, a ne u ljubavi i radosti s mladima, nije ti svejedno. Ali Bog zna što je najbolje za nas, pa je taj vikend odlučio da je za mene najbolje da idem. I nisam požalila.

Prvo odredište: Gunja. Mjesto u kojem te ljudi ostave bez teksta svojom toplinom. Mjesto u kojem ljudi imaju dva srca puna ljubavi. Srca na kojima su ožiljci još uvijek svježi. Dočekaju te raširenih ruku kao da si im neki stari, izgubljeni prijatelj kojeg su nakon toliko godina opet susreli. A prvi put gledaju u tebe. U jednom danu te razmaze toliko da ne želiš otići. Odlaziš iz tog mjesta s nadom da će te put opet nekada tu dovesti. Samo da još jednom osjetiš to zajedništvo, tu toplinu i sreću.

Drugo odredište: Vukovar. Na taj su grad potrošene mnoge riječi. I ne uvijek one lijepe. Taj grad ima stare rane, ali su ožiljci još uvijek svježi. Još zabole s vremena na vrijeme kad se sivi oblaci spuste na simbole tog grada. A njih je mnogo. Svaki priča drugu priču. Svaki te doziva svojim pričanjem i polako im se došuljaš jer se bojiš povrijediti ih. Priče su tužne, ali iz njih izvire nada. Nada u novo, bolje sutra. Nada da će bol jednom proći iako se prošlost izbrisati neće. Nada da ljubav pobjeđuje i u najopakijim vremenima. Nada koja leži u svima nama. Odlaziš, a simboli grada te prate. Čak ti se uspiju i nasmijati slabim osmijehom. Ali i to je nada. Jer se dugo nisu nikako smijali. Prije su iz njihovih očiju samo gorke suze tekle.

Sretna sam što je moj prvi Susret Hrvatske katoličke mladeži bio baš onaj 10. jubilarni u Vukovaru. Sretna sam što sam bila dio mase koja je zajedno slavila Boga u jedinstvu i pjevala mu iz svega glasa pjesme u čast. Sretna sam što sam imala priliku sudjelovati, i tijelom i duhom biti prisutna na samo jednom mjestu. Sretna sam što sam usput vidjela i drugo herojsko mjesto. I uvjerila se da ih nada nije napustila i da još u njima živi. Sretna sam. I presretna, mogu reći. Jer, mi smo vjera živa, mi smo srce Krista.

Monika Tomić / frama-mostar.ba

*

*

Top