Isuse, ne da mi se tipkati, može glasovna?

maxresdefault

 

Puno  puta prijateljima napišem da ću snimiti „glasovnu“ iliti zvučni zapis jer sam u žurbi ili mi se ne da otipkati sve što želim reći. Naravno ja tu još dodatno napričam sve čega se sjetim pa se to odulji. Puštam prst s tipke i ostavljam mobitel jer sad taj moj netko sluša sve što sam izbrbljala. Plavi se s druge strane i meni je drago jer znam da me netko sluša.

Ponekad znam napisati pismo Isusu, lakše mi je iznijeti sve na papir kako mi misli ne bi previše odlutale dok Mu držim svoj monolog. Umjesto molitve i zahvale ja njemu prenosim sve što mi je u glavi i srcu. Ponekad tako pustim tu tipku i odem ne čekajući ima li mi druga strana što za reći. Međutim, nekad se bojim što se sve može naći na tom papiru i često ne čitam ono što sam pisala prije. Tako ja stisnem tipku i krećem Mu pričati. Razlika je zapravo što se kod Njega odmah zaplavi ona mala ikona, a ne kad ja odlučim pustiti glasovnu da se učita. Nema poništavanja ukoliko vidim da sam nešto krivo rekla, nema ponovno, ono napisano i izgovoreno u tom trenutku ne može se izbrisati.

Nekad ostane samo na tome, nekad On kaže da mi ne može odmah odgovoriti, ali čim stigne javit će se, a nekad i odmah odgovori. Cijenim te trenutke neodgovaranja i šutnje, bilo da netko ne može odgovoriti tada ili ne želi, sve ima svoj razlog. Tada nastupaju moja pitanja i traženje odgovora, a gdje drugo nego u sebi.

Ne treba se brinuti oko neodgovorenih pitanja, možda još nije došlo vrijeme za odgovor. I ne treba odustajati već propitivati i biti strpljiv.

Gospodin je nama po svemu sličan osim po grijehu. Po svemu pa i po tome da se i on nekada može ražalostiti, i to okorjelošću našega srca. Srca koje mu zatvori vrata, koje ne traži Njegovo lice već  odgovore na krivim mjestima.

A On? On i dalje ozdravlja, i dalje prašta, jer On je tu za čovjeka. On, čista i ponizna srca tu je da život spašava i da ljubi uvijek iznova. Jedino On može izvući dobrotu u nama, izvući Pavla iz Savla.

Time se naš život mijenja, susretom s Njim u ispovijedi i Euharistiji. Time postižemo mir. Započinje novi život, život blizine, dobrih djela, kajanja, ustajanja nakon pada, opraštanja i služenja iz ljubavi. Kako onda ne pružiti ruku i ne otvoriti svoje srce Njemu, jedinom koji nas uvijek sluša, i najslabije i najradosnije, i kad se kritiziramo, a on nas ljubi, i kad se uznosimo, a on nam daje primjer poniznosti.

Teško je podnositi žrtve, ali zahvaljujući Primjeru i Smislu našega života, naše se patnje možda ne umanjuju, no lakše ih je podnositi.

Hvala za svaki seen, za svaku plavu kvačicu i odgovor koji je uvijek dolazio u pravo vrijeme. Vrijeme znano samo Njemu.

 

Marija Ivana Žepić

Top