Ipak, pošalji neko pismo

Potrebno je vrijeme u kojem će osoba sebi dopustiti novine. Bilo da se radi o ljudima, događajima kratkog trajanja ili onima koji zadugo ostavljaju dubok trag na nama. Taj proces se često događa spontano, prirodno i nesvjesno. No, na kraju puta svijest se probudi. Pogođena ljepotom, nostalgijom i srećom, osjeti kako dolazi kraj i oproštaj. Od nečega dobrog.

Stvarajući tako prostor za najbolje što tek dolazi.

Potrebno je vrijeme za prvi korak.

Potrebno je vrijeme i za onaj krajnji.

Nisam mislila da ću se pronaći u ulozi framašice koja piše oproštajno pismo. To što napuštam bratstvo ne znači da ću napustiti sve što mi je ono ostavilo, a i ta riječ oproštaj mi nije najsjajniji izbor. Ja sam tu gdje je i franjevačka. Još uvijek dijelimo isti zrak u istome gradu.

Možda je ovo moj način na koji ću pisanim tragom završiti višegodišnje putovanje.

Pa makar nitko i ne pročitao ovo, činilo mi se primjerenim i poštenim, nakon svega što sam primila i darovala, na ovakav način reći hvala. Ovo moje piskaranje tako promatrajmo.

Kao zahvalu.

Nisam mislila da će inspiracija za pisanje doći u jutarnjim satima dok se vozim u autobusu prema nekoj novoj destinaciji, ali budna sam i zašto ne iskoristiti riječi koje se same, jedne do drugih, slažu u mislima.

Nisam jedina koja i sada propitkuje življenje svakog zavjeta i obećanja, ali za potrebe priče vjerujem kako sam jedina koja je svake godine imala barem zrno nedoumice oko obnove obećanja. Ovo nije pretjerivanje (koji su bili tu, znaju XD). Bila je to istinska zabrinutost.

„Kako ću ja to opet sada kada ni prošle godine nisam ispunila ono što On od mene traži?“

Kao da sam ja znala što se od mene traži. Sada gledajući, življenje obećanog po već ustaljenoj formuli nije uopće teško. Prilično je jednostavno i većina nas nesvjesno tako već i živi jer nam je dosta toga usađeno i samim kućnim, kršćanskim odgojem. Ali, tada mi nije bilo lako. Nije to bilo jedino pitanje koje se vrzmalo po glavi. No, povuklo bi se utorcima u 20:00h u dvorani ispod zvonika, u kripti, na sekcijama. Nestalo bi s prvom pjesmom, molitvom. Izgubilo bi se u gromoglasnom smijehu, druženjima, tišinama… U svemu onome što mlado srce može doživjeti u svojim formativnim godinama.

U takvim trenucima se uočava pravi značaj zajednice, ali o tome malo kasnije.

Neću pisati o tome kako pored toga što mi Njemu dajemo obećanje, On ga daje nama. Samo ću napomenuti kako ga mi svake godine iznova odlučujemo obnoviti, a On ga daje nama jedanput i to za cijeli život (iako ono što mi živimo na nama ostavlja doživotan trag).

Osvrnut ću se na svoja pusta i pretjerana očekivanja od same sebe. Trebali bismo mi koračati zajedno s Njim, ali kod mene je to ovako izgledalo: „Bože trči, ako me uspiješ stići, bit će nam super.“

Brzopleta, kakva sam još uvijek, potrčala bih u krivom smjeru želeći sve odjednom, ne poravnavajući svoju volju s Njegovom. Zato i dolazi do padova. Barem u mome slučaju.

Sada, retrospektivno gledajući, a vozeći se naprijed, dolazim do zaključka kako sam toliko poletna previše očekivala od sebe, a malo manje od Njega. Zaboravila bih na drugu stranu obećanja, onu Božju, jaču. Radila sam ja najbolje što sam mogla, ali to je bilo moje najbolje, bez potpunog predanja Njemu i Njegovoj svetoj volji.

Što bi tek bilo da sam se prepustila?

Da se razumijemo, ovakva pitanja je uistinu glupo postavljati jer mi, bez obzira kakvi smo, činimo najbolje što možemo zbog Onoga koji je u nama i koji odatle ne izlazi. U skladu s tim, u pokušaju odgovora na ovo pitanje, ja mogu biti samo ono što jesam: (ograničeni) čovjek. I On to zna. Nisam skučena zbog svoje tjelesne raspadljivosti. Svi mi sebe ograničavamo svojim mišljenjima, postupcima, grijesima. Živimo ponekad sami u sebi i sami za sebe, a Bog nam daje vid kako bismo ga, osim u sebe, uperili u nebo i druge.

I sada, vraćam se na onu zajednicu s početka. To što svoje temelje krije u sv. Franji daje joj nešto transcendentno, ali i jednostavno koje me odgajalo i osvajalo kroz godine. To znači: biti okružen ljudima koji ti nisu poznati, a čine se toliko bliski, otvoreni i vedri.

Bog u njima ne može biti očitiji nego što jest.

Bilo kako bilo, ja sam još uvijek u autobusu.

U mislima su mi prvi susreti, prijateljstva koja su započela kratkim kavama, a prerasla su u ona za cijeli život.

Vjerujem kako je svima prvi susret bio neobičan. Razlog zašto je meni bio takav su zagrljaji koji su se služili umjesto rukovanja pri upoznavanju. Pomislila sam: „Šta se ovi grle?“, sve dok i ja nisam postala ona koja je raširenih ruku dočekivala pridošlice. To je samo jedna od zamki u koje čovjek upadne kada postane dio ove vesele družine.

Ona te okupira, u nju se zaljubiš i u početku kao da ne možeš bez nje. Gnjavi te dok ne izvuče ono najbolje iz tebe… Samo ako joj dopustiš, ako joj se prepustiš. Vrijeme provedeno tu nikad nije uludo potrošeno. Koliko god da daš, činiti ti se premalo jer uvijek ima posla i uvijek se očekuje tvoj odaziv na poziv dobra. Doživiš lijepe trenutke i one koji nisu takvi.

Oni lošiji mi sada ne naviru kroz sjećanja, a i ne trebaju. Proživjela sam ih cijelim bićem, kao što proživljavam i danas, a sva su bila na izgradnju.

Pored ljubavi u obliku zagrljaja, ono u čemu sv. Franjo progovara u Frami Mostar je molitva, u svim postojećim oblicima. U svemu tome meni je najbliža ona u pjesmi, u traženju Boga u riječima, ali i događajima. Pa da povučem paralelu s događajem iz stvarnog života i mojim (jednim od) načinom molitve.

Svi koji išta znaju kako se med pravi, znaju kako to uključuje puno pčela koje u trenucima vrcanja (vađenja) meda znaju biti poprilično ljutite. Kako i neće kad im uzimaš nešto što je njihovo i za što su one, kroz svojih dugih 40 dana života, naporno radile. U svom tom poslu nisam ni primijetila onu koja je hodala po meni sve dok nije svoj žalac ostavila u mom prstu. A ja, dijete kakvo još uvijek jesam, okrenem se svome tati i, stupčeći u mjestu od boli, krenem vikati: „Tata, tata, izvadi mi ovo, boli me.“ Tata se polako okrene, pogleda prst, izvuče žalac i kaže: „Bit će to dobro.“

I bol je ubrzo prestala.

……

Takva sam ja i u razgovoru sa svojim nebeskim Ocem. Vučem Ga za rukav kada me žalac grijeha duboko povrijedi i kada znam kako mi samo On može pomoći. Blag kakav jest, strpljiv je sa mnom. Dio duhovnog žalca još uvijek stoji. Mi tu trebamo zajedno raditi kako bismo ga u potpunosti izvadili i kako bi bol koju on ostavlja u potpunosti prošla.

Treba vremena za to.

Dakle, pored toga što se učim moliti u molitvi, znam kako to ne mogu i ne smijem sama.

Moja pogreška je što često mislim kako mogu i moram (sve sama). Želim napraviti nešto i tek onda dotrčati Mu i pokazati: „Vidi, vidi, to sam ja napravila.“

Zaboravljajući kako je On u svakom trenu moga djelovanja bio tu, uz mene i u meni. Blizu. Tražeći od mene samo povjerenje.

Ne traži On moje dokazivanje. Traži izgradnju odnosa, komunikaciju, razgovor.

Tako je to u svakome odnosu. Nema natjecanja. Nema dokazivanja. Zna On kakvi smo i baš zbog toga traži naše potpuno predanje kako bismo mogli graditi odnos koji vodi naprijed. I to se mora zajedno. U zajednici. U bratstvu. U obitelji.

Iako mi sada odgovara tišina koja me okružuje, znam kako me buka zajednice jedva čeka obgrliti. No, polako. Volim izdaleka promatrati njezine obrise dok joj se polako ponovo približavam.

A što se tiče krajnjih koraka; zahvalna sam jer uočavam ljepotu u njima.

Sada bivša članica (uvijek framašica),
Anđela Jurić

Top