„I reče Bog: Nije dobro da čovjek bude sam.“

Neka budu prijatelji, neka bude obitelj, neka budu manja braća. Neka ima oslonac i podršku, neka osjeti prihvaćenost. Neka bude mjesto koje osjeća drugim domom, gdje će se vezati za ljude istog cilja, s kojima će zajedno rasti i padati, smijati se i plakati. S kojima će uživati i  veseliti se druženjima, ljetovanjima i saborima, brinuti se oko priprema za Tombolu, PiO, Framafest, s kojima će igrati mafije, kontakta, aliasa i tri kruga do besvijesti. Neka ima strah, ali i priliku za hrabrost. Neka bude u ulogama koje nikad nije mogla zamisliti. U njima neka raste, raspadajući se i sastavljajući. Neka uči voditi, biti kreativna, razumjeti, tražiti oprost. Neka uči voljeti. Neka Te spozna u svemu stvorenom. Neka zavoli klupicu u Franjinom vrtu kao svoju. Neka zna da je u kapelici uvijek čekaš u svetohraništu, a u dvorani u ljudima. Neka prikupi prekrasne uspomene. Neka doživi Asiz i neka joj on promijeni život. Neka upozna ljude koji će tu promjenu poticati, ali neka ih i izgubi, kako bi spoznala da promjena nije u njima nego u Tebi. Neka bude sretna, znajući da je dobar kraj onaj kojeg Ti pripremaš. Neka ima ljude od kojih će puno očekivati, one iste ljude koji ta očekivanja neće ispuniti. Neka ostane bez ikoga, a onda, neka se iznenadi Tvojom veličinom u tim istim ljudima. Neka si postavlja pitanja vlastite vrijednosti, smisla života, isplativosti žrtve. I neka dobije odgovore na neplanirane načine, kroz posebne ljude. Neka vidi da vrijedi i ima smisao. Neka se zid koji godinama stvara sruši od topline ljudskih duša. I neka budu suze; ponosne – jer je postigla ono što je cijeli svoj život htjela, radosne – jer ima drugu obitelj i žalosne – jer tu istu obitelj „napušta“.

U svijetu tame, reče Bog: Neka bude svjetlost!

I bi Frama.

I zauvijek jest.