Hvala Mu

38190-hands-lifted-up-1200.630w.tn

“Sve nas manje ima tu, godinu po godinu” , riječi su jedne osobe, Graše valjda. Ali zapravo i nisu njegove riječi, niti autora njegovih pjesama. To su riječi sviju nas, gledamo ih, slušamo, izgovaramo svaki dan u sinonimnim oblicima, ali se pitam, jesmo li svjesni njihove težine? Jesmo li svjesni da nakon tu, ima dalje? …A da to dalje samo oblikujemo svojim životom.

Zvala se Janja, živjela je u jednom brdu, daleko od grada, u svom mjestu u kojem je podigla petero djece u burnim vremenima hercegovačkih sela. Pored svojih 14 unučadi i dva puta toliko praunučadi, imala je dozu raširenih ruku i osmijeha, pravih i toplih riječi i koju bombonu iz Njemačke za sve, pa tako i za mene. Redovito sam išla kod nje po svoju “dozu” ne razmišljajući zapravo kako je ona već previše stara i kako je možda ta doza zadnja koju ću od nje dobiti.  I nedavno se to dogodilo, primila sam zadnju dozu olako, ne uviđajući njezinu važnost. Umrla je skromno, ili,  kako bi se reklo u svom stilu, a ja sam tek tada počela razmišljati o veličini njezinih doza, a osobito one zadnje.

Živjeti skromno, i dati mrvu više od svega što imaš je zapravo ključ sreće. I to sam sada shvatila. Sada kada je nema, postala sam svjesna koliko sam bila sretna i blagoslovljena što sam je poznavala. Suptilno me  željela učiiti živjeti jednostavno, ali sretno. Ali kako uspjeti to živjeti danas, tu?

Život  21.stoljeću mi se čini sve, samo ne skromnost i davanje. Kao da smo zaboravili na to. Kao da ne znamo cijeniti ono što imamo, a obavezno žalimo za onim što nemamo. Kao da smo zaboravili da je kava, susret s njim ili s njom radost, a ne obveza. Opravdavamo se nedostatkom vremena, volje, sve odgađamo i čekamo neko vrijeme koje treba doći, a što ako je to vrijeme upravo sada? Zar nije Božje vrijeme pravo vrijeme, a svaki susret s nekim radost i blagoslov jer susrećemo osobi stvorenu na sliku i priliku Božju kao i svi mi? Zar nije Božji plan bolji i ljepši od naših želja i potreba? I što ako je Bog Sreća koju tražimo, Ljubav i Razumijevanje koje želimo, Mir za kojim vapimo?
Da, da, da, da.
Ali sve to shvatimo prekasno, ili pak u Božje vrijeme. Tek kad tako jako poljubimo dno, tek kad nekih osoba više nema, tek kada se izgubimo , odemo daleko- pronalazimo sebe. Odemo od sebe da bi smo se vratili Njemu.

I zato Mu hvala. Hvala Mu što nas iz dana u dan, na neki svoj način, ali vjerujući u nas, uči koliko nam je potreban. Hvala Mu i za sve kojih više nema jer sad znam koliko su mi bili potrebni ovdje. Hvala Mu i za M. koja je teško bolesna, ali sretna jer je postigla u životu što je htjela, a najbitnije živjela je s Njim i uz Njega. Hvala Mu što me na takve načine postidi, slomi mi krila jer bez Njegovih ne mogu letjeti. Hvala Mu zapravo za sve što nemam jer drukčije ne bih znala koliko je dobro što Njega imam. Hvala Mu što je tu.

Lorena Bošnjak

Top