Gomilo, koga biraš?

„ A u vas je običaj da vam o Pashi nekoga pustim. Hoćete li dakle da vam pustim kralja židovskoga?“ Povikaše nato opet: „Ne toga, nego Barabu!“ A Baraba bijaše razbojnik. „

Pao mi  pogled na ovu sliku. Mislih…Poznata scena iz još jednog filma o Isusovoj muci, koja se pušta u ovo vrijeme. Nisam ni slutila da će se ugravirati na srce kao neki datum na privjesak zaljubljene djevojke. Promatram sliku. Lijeva strana – čovjek u haljini koja je nekoć odisala bjelinom. Desna strana – čovjek u haljini koja ne da naslutiti da li je ikada bila čista. Sredina – čovjek u crvenom natovaren oklopima. Kada bi bila neki tamo slikar koji poznaje kršćansku povijest i ima malo mota za logiku i književnost, i još kada bi uz to  poznavala kompozicije likovne umjetnosti dalo bi se zaključiti da redoslijedom od desna prema lijevoj imamo tri boje, tri lika, tri naše osobnosti. Desna – ja – grešnik. Sredina – Ja – opran Isusovom krvlju. Lijeva – ja – očišćen od svojih grijeha.  Pokušat ću jednostavnije pojasniti što mi se od tog utorka kao audio vrpca u starom kasetofonu iznova vrti.

Svakodnevno se budim kao ovaj čovjek u sredini. Neodlučni Pilat koji pere ruke od svega. Stavljam na sebe kacigu brojnih opravdavanja i izgovora, oblačim štit pod nazivom ‘vjernik-katolik’, obavijam se crvenim grimizom neodlučnosti i skrivenih namjera. Čujem onaj nečujni glas žene savijesti u sebi koji se dere da nešto nije dobro. Redovito kroz dan moram postati lijevi ili desni lik. Lijevi je uprljan, zgažen, ponižen.  Kad sam on svaki dan mi se u glavu zabije po jedan trn boli, izdaje, muke. Okovana sam lancima tuđih mišljenja, zaključanim loktima osuđivanja. Padam pod teškoćom križa svojih obaveza i dužnosti, grijeha drugih ljudi. Slušam uvrede, gledam kako me najdraži izdaju, mirišem bol u grudima. I navečer kad je sve gotovo, umirem, razapeta između glasova u svojoj glavi. Desni lik mi je bliži, draži. S njim je lako. Ne razmišljaš, ne nervoziš se, ne briga te za ništa i nikoga. U njegovu liku rado potrošim dane  u ‘razbojništvu’  kradući si vrijeme, društvo, prilike. Lako je biti on. Pa on se smije i izrugiva ovom drugom. Besmislene i naivne su mu njegove žrtve, i ta muka. Čemu sve to kad možeš uživati u životu? Trošiti dane kako želiš, razmišljajući kako zadvoljiti svoje potrebe.
Zabolilo me negdje duboko unutra kad sam shvatila da svakodnevno s onom gomilom izabirem Barabu, da Isusa kojeg ‘navodno’ toliko volim osuđujem na muku svaki dan iznova. Često, prečesto draži mi je onaj razbojnik i njegovo opijanje i zaboravljanje stvari, i stav ‘Boli me briga’ kao da sutra ne postoji. Ispraznost, lutanje, prihvaćanje od istovrsne vrste koja urla. I ona tupa bol jer znaš da te čeka spoznaja da nisi bio upravu. Ali zašto je uvijek bilo lakše stati na stranu većine nego istupiti i biti dovoljno lud da uistinu povjeruješ da sam možeš promjeniti nešto? Zašto je lakše biti Pilat i krivicu prebacivati na druge?  I zašto je onog lika u isprljanoj bijeloj haljini nakon ove dvojice teško gledati?

Bojim se opet napisati ime desnog lika, jer… koliko god želim, ne idem za Njim. Preteško je uopće shvatiti Njegovu žrtvu, Njegovu Ljubav, Njegovo srce koje te iako mu se smiješ u lijevom liku, svaki dan iznova čeka smireno. Nemoguće je poći Njegovim putem dok gledam očima razbojnika Barabe i Pilata, jer ne razumijem.
Slika mi je bila okidač za ovu Korizmu.

Gomilo, pitam vas, koga vi svakodnevno izabirete?

Antonia Gašpar / Frama Mostar

*

*

Top