Kad pođeš u nepoznato i s nepoznatim, teško je znati ili pretpostaviti kakva te avantura dalje čeka. Tako je obično i s Franjom. Jedina sigurnost pri polasku je svjesnost da su mnogi krenuli istim putem, ali o onome za kojim ideš, o malom asiškom vitezu ljubavi, ne znaš gotovo ništa. Pružena ruka i izgovoreno ime nisu rješenje da mu se predstaviš ili da ti se predstavi, nego svi oni zajednički koraci koji, po svaku cijenu, trče istom Cilju. Iz stanja u kojem nisi spreman učiniti ništa, opojen svetom ludošću predane duše, postaješ spreman učiniti sve. Od vlastitih nastojanja da budeš razumljiv svima, uvjeren da prvo Stvoritelju to trebaš biti, pristaješ postati još jedan od Franjinih čudaka ovoga svijeta.
Nije uvijek lako iskočiti svojoj ograničenosti i ići ukorak Božjem genijalcu. Vjerojatno se usputno smije svim mojim nespretnim pokušajima da u trenutnom vremenu, bar u nekoj mjeri, budem prihvatljiv sljedbenik. Kada bih pogledala u njegovo lice, umjesto prijezira zbog svih mojih iskakanja s obećanog puta, vjerojatno bi se našao samo osmijeh i mjera šaljivosti koja iznova daje slobodu i priliku za novi pokušaj. Tako se nekako razumijemo. Zajedno se smijemo, ja njemu ili on meni jer, ako se nismo spremni iznenaditi najmanjim stvarima, uživati u sitnicama koje nitko ne vidi, doslovno ili simbolično graditi porušeno, dodirnuti gubavo i nedodirljivo, živjeti riječ i odgovor na ono pozvano – ići istim putem je potpuno besmisleno.
Tako se nekako i upoznajemo. Nije strano ni svako iznenađenje ili razočaranje jer spoznavajući sve ono što je jedan Franjo, spoznaješ i sve ono što si ti – sebe, svoja nastojanja, mogućnosti, granice i mjere spremnosti u kojima se okušavaš u svim životnim prilikama za svetost. Tu negdje i svaka Franjina gesta ili osmijeh ukazuju na onu prvotnu radost što si opet ili još uvijek tu, spreman se verati asiškim proplancima ovoga života, makar se čitav morao razdati do vrha.
Zarazni osmijeh bogatog siromaha krasi jato poletjelih sljedbenika koji se i danas služe najobičnijim životnim prilikama, upoznaju najrazličitije, ali po nečemu jednake duše, a one – one su spremne završiti nedovršeno, izgraditi porušeno i svjedočiti kako se, koliko god smiješan, lud ili težak bio, život uložen za Krista ipak isplati.
Onaj za kojim smo pošli, Franjo, smije se svakom zajedničkom nestašluku i raduje svakom načinu u kojemu se očituje čisto i ponizno služenje. Smije se jer razumije žar mladenačkog srca koje želi sve, a treba prihvatiti samo ono što mu pripada i zna kako se vedar duh, darovana nam sloboda, razigranost duše i najluđi snovi, ako to želimo, mogu staviti u službu svetosti.
Irena Granić