Mali asiški siromašak, Bogom poslan, prije više od 800 godina odlučio je dopustiti Bogu da dopre do Njega i da ga krene mijenjati. Bio je otvoren promjeni i više od svega želio je vršiti volju svoga Gospodina. Kako se u jednom od njegovih životopisa navodi, promjena se počela događati nakon susreta s gubavcem te je Franjo te promjene “malo bio svjestan, mnogo nije”. Tada nije znao što Gospodin želi učiniti s njegovim životom, ali je bio siguran da želi hoditi Njegovim stazama. Od tog trenutka ustaje na Božji poziv i apsolutno ništa što je od tada učinio, nije učinio površinski. Uvijek je išao u dubinu, do kraja. Davao je cijeloga sebe za svoga brata i u svakom bratu, bez obzira na njegovu “gubu”, vidio dijete Božje. Predao je cijeloga sebe za Boga.

Za svoje vrijeme i za svoje mjesto Franjo je bio luđak. “Bio je previše nesebičan, a da bi mu ljudi mogli vjerovati. Odviše je ljubio, a da bi mogao biti shvaćen i prihvaćen. Takvu ljubav ljudi zovu ludošću, a u ludost nije moguće vjerovati, čak ju treba ismijavati i progoniti.” Skoro cijeli grad mu je okrenuo leđa, kao i njegov otac koji je do tada podnosio svo njegovo rasipništvo i život koji je Franjo živio prije obraćenja. No postoji li mogućnost da shvatimo te ljude? Često razmišljam kako bih reagirala da Franjo živi svojim životom u našem svijetu. Bih li bila jedna od svjetine i razmišljala kako je taj mladić potpuno skrenuo s uma odbacivši sve ono materijalno koje je imao kako bi, kao što bi on rekao, išao za Gospodinom, ili bih i ja bila dovoljno luda da povjerujem i pridružim mu se u njegovoj ludosti? Odakle mi hrabrosti, i na kraju krajeva besramnosti, da budem potpuno drugačija od postavljenih “normalnih” pravila ovoga svijeta? Zapravo, mogu li ići toliko u dubinu i gledati na sve oko sebe onim svetim pogledom kojim je Franjo promatrao svijet? Mogu li u nenormalnosti ovoga svijeta prepoznati Božje normalno i ići za njim? Zapravo, mogu li samo vjerovati, pa barem i zrnom Franjine vjere, da Bog ima najbolji plan za moj život i da Ga samo trebam uhvatiti za ruku koju mi pruža i s Njim krenuti naprijed stazama koje mi je pripremio?

Franjo je, iako toga nije bio svjestan, dopustio Bogu da ga promijeni, a Bog je već tada, mijenjajući njegovu dušu, stvorio franjevačku obitelj koja više od 800 godina nakon njegove smrti ima želju primiti onu ludost koju je imao sam Franjo. U toj franjevačkoj obitelji uvijek gori neki plamen ljubavi, sja sunce Božje svjetlosti, širi se Franjina radost i osjeti se veliko zajedništvo koje se ne može riječima opisati. Upravo u toj franjevačkoj obitelji moguće je prepoznati Božje normalno i prodrijeti, ako ništa, mrvicu ispod površine kako bi se na ovaj svijet gledalo drugačijim pogledom. Moguće je biti dio te franjevačke obitelji i dopustiti Bogu da te, baš kao i Franju, krene mijenjati. Gospodin je odlučio promijeniti svako srce koje se Njemu otvori, a takvo srce i takvu dušu On ne pušta dok je potpuno ne prosvijetli.

“Nitko neka se ne vara. Ako tko misli da je mudar među vama na ovome svijetu, neka bude lud da bi bio mudar.” (1 Kor 3, 18)