Druga strana razočaranja

Help-Your-Child-Deal-with-Disappointment

Sigurno ste svi u životu doživjeli određena razočaranja. Vrlo često su razlog istih oni ljudi koje volimo, koji su nam bliski, pa čak ponekad i oni koji i nemaju neku veliku ulogu u našem životu. Ne očekujemo da će netko postupiti na određeni način, iznenadi nas svojim razmišljanjem, djelovanjem. Iako su ponekad u pitanju sitnice i djela osoba koje nam i nisu toliko bliske, svejedno se razočaramo.

Međutim, mora li to uvijek biti krivica druge osobe? Postoji li možda druga strana priče?

Jesmo li zapravo ponekad skloni stvaranju one slike o drugima koja nama odgovara, koja bi nas zadovoljila, koja bi nas usrećila? Vjerujemo li nekad u ono što želimo vjerovati, umjesto da se trudimo sagledati čovjeka u pravom svjetlu? Pridajemo nekada ljudima određene osobine, koje se nama sviđaju, postavljamo očekivanja od nekih odnosa, dok drugu osobu zapravo nismo ni upoznali? Onda, kad progledamo i shvatimo da stvari ne stoje baš tako, razočaramo se. Pitamo se: ”Kako je mogao  biti takav? Kako je to mogao učiniti? Mislio sam da je bolja osoba?”  i sl. No, imamo li pravo tu osobu kriviti? Je li zapravo to razočaranje plod naše pogrešne procjene i naših nerealnih očekivanja?
Što onda kada su to ljudi do kojih nam je najviše stalo? Koliko ste puta poklonili nekome svoje povjerenje pa se duboko razočarali?

Naravno da su nam u životu potrebni drugi ljudi, nismo rođeni da budemo sami. Ali, što ako se nekad previše pouzdamo u druge? Spremni smo dati sve, žrtvovati se, ali onda kad osjetimo da to isto nismo dobili nazad, nastupi razočaranje. Razmišljamo:  ”Pa ovom sam čovjeku pružio samo dobro, a što sam to od njega dobio?”  Ili kad misliš da si nekoga stvarno upoznao, pa te onda iznenadi svojom riječju, razmišljanjem, postupkom. Ponekad drugi pogrešno vide nas, to zna zaboliti čak još više. Pitaš se kako to, zar nije dovoljno to što si pružio, zar nisi već dokazao tko si i kakav si, kako to da te ne razumiju. Čini nam se da zapravo ne tražimo puno, možda samo malo razumijevanja, pažnje, topline, prijateljske riječi upućene u pravom trenutku.

Ali, što ako zapravo oni i ne mogu razumjeti? Ponekad to možda nije stvar volje. Svi smo mi različiti, ne osjećamo jednako, ne razmišljamo jednako, iste emocije drugačije izražavamo, pa dolazi do nesporazuma i nerazumijevanja.

Naravno da postoje i oni koji će nas povrijediti i namjerno, ali što ako ponekad ipak nisu krivi drugi? Možda smo zapravo mi ti koji imaju pogrešna očekivanja od ljudi. Tražimo od njih ono što nam zapravo nijedan čovjek ne može dati.

Postoje oni ljudi koji nas stvarno razumiju, s kojima satima možemo razgovarati, ali smatram da ipak neće nikad postojati čovjek koji bi nas mogao shvatiti baš u potpunosti, do same naše srži, koji bi nas mogao pročitati, na isti nam način odgovoriti i pružiti ono što nam je potrebno. Ako to očekujemo,  onda ćemo često prolaziti kroz ovakva razočaranja.
Jer, to nije moguće. Uvijek će u nama postojati određene čežnje i žeđ koju ne može čovjek utažiti.

Shvatila sam da ponekad zapravo od ljudi tražimo ono što nam samo Bog može pružiti.

Jer, On je jedini koji nas uistinu poznaje, Onaj koji zna od čega nas je stvorio i zašto nas je stvorio, Onaj koji zna naš put, Onaj koji poznaje čitavo naše biće i voli ga cijelog i u potpunosti, Onaj koji je dao svoj život za nas, bez obzira na to kakvi smo.
Mi se samo možemo truditi, bar približno ljubiti druge takvom ljubavlju. Prihvaćati ih onakve kakvi jesu i ne stavljati pred njih očekivanja koja nisu realna.
Daleko od toga da razočaranja više  neće biti. Kada volite ljude, žrtvujete se za njih, trudite se, to nekad neće biti dovoljno cijenjeno, neće vam možda na jednak način uzvratiti i neće vas razumjeti. To je često bolno, ali, budite spremni oprostiti, prihvatiti  i naravno ljubiti ih bez obzira na to.

Shvatila sam da sam uvijek u trenutcima razočaranja u one koje najviše volim i kojima najviše vjerujem, trčala Bogu. Najbliža sam Mu bila onda kad su mi svi drugi bili daleki. Stoga sam i takve situacije počela smatrati milošću. Jer, onda kada te razočaraju oni koje voliš, traziš Onoga koji te ne može razočarati, koji te neće ostaviti, koji će te do kraja ljubiti. U takvom trenutku je teško razmišljati na ovakav način, ali s vremenom shvatimo. Možda je to sve izraz Božje ljubavi, poziv da Mu se opet vratimo, da dotrčimo u Njegov siguran zagrljaj, koji nas uvijek čeka.

Ema Rosić / www.frama-mostar.ba

*

*

Top