Vikend, 24.-26.2., Doria i ja provele smo na dramskom seminaru pod geslom “Različiti su dari, a isti Duh” u Domus Pacisu.
Seminar smo započeli molitvom krunice, svetom misom te pobožnošću Križnog puta. Tu se još uvijek nismo upoznali, međutim, po povratku u Domus Pacis, već smo se sprijateljili s nekoliko framaša. Seminar nam je vodio Marko Topić. Prvu večer smo se upoznavali kroz različite igre i s tim smo nekako “probili led”, pričali smo, također, što znači gluma te kako možemo slaviti Boga pomoću nje.
Drugi dan započeo nam je molitvom i doručkom. Svi smo se družili kao da smo dugogodišnji prijatelji iako smo jedni drugima jedva znali imena. Marko nas je taj dan naučio bitne točke glume, naravno, kroz igre i razgovor. Naučio nas je važnost zagrijavanja glasa i disanja za probijanje treme, koncentraciji, improvizaciji i kako bez riječi predstaviti svoju emociju, ali najvažnije što nas je naučio je povjerenje; da djelujemo kao EKIPA jer bez toga ne bismo mogli funkcionirati. Zbog toga smo kao grupice od pet do šest ljudi smišljali igrokaze koje smo sutradan predstavili ostalim grupama. Dan je završio krunicom i svetom misom, a nakon toga smo se družili i gledali film “The Heaven is for real”, gdje stvarno nismo morali glumiti suze.
Zadnji dan započeli smo molitvom, a nakon toga predstavljali smo naše igrokaze uz previše smijeha. Nakon toga smo imali plenum i misu. Na obje točke fra Jozo nam je održao divan govor kako sebe i svoje talente moramo predati Njemu i baš tome se posvetiti kroz korizmu.
Najemotivniji dio bio je na plenumu, gdje se zapravo i područno vijeće opraštalo od svojih zadaća kroz ove dvije godine, a i mi jedni s drugima. U petak, na pobožnosti Križnog puta, bila je rečenica: “Hvala Ti što sam već dio Tvojega života.” To je jedina rečenica kojom bih mogla ovo opisati. Hvala Ti što sam dio Tebe i dio ove franjevačke obitelji u kojoj sam pronašla sebe i svoj poziv. Hvala Ti na svakoj osobi koja je bila tamo, na svakoj riječi, zabavi i lekcijama. Također, hvala i područnom vijeću, fra Jozi i Marku koji su nam prenijeli svoje znanje, pazili na nas i imali strpljenja s nama. Ovo je, stvarno, bilo iskustvo koje mi je urezano duboko u srce i svakome bih nešto ovakvo poželjela.
Martina Rozić