Dašta nego možemo

IMG-20180403-WA0007

Jednog korizmenog dana otac Antonio „bacio je udicu“ framašima: „Po Franjevačkoj kruži pitanje mogu li framaši, nakon klavira i jaslica, napraviti Uskrsno jaje?“, te je, nakon što se „udica primila“, nadodao: „Framaši, idemo ovaj Uskrs učiniti drugačijim! Idemo ljudima izmamiti osmijeh na lice.“ I tako se pomalo počela razvijati priča o našem Uskrsnom jajetu.

Međutim, sama ideja po sebi nije dovoljna. Ukoliko ne postoji ljudi koji su spremni tu ideju provesti u djelo, ona ostaje samo misao koja izblijedi i izgubi svoje značenje. No, ta ideja u nama je izazvala nešto mnogo više. Papa Franjo nam poručio da ne zakopavamo svoje talente, da se ne bojimo sanjati velike stvari. I uistinu, trebalo nas je nešto pokrenuti. Osjetili smo da je vrijeme naše talente iznijeti na vidjelo. Baš kao što znamo da će jednog dana iz sjemena nastati veliko stablo, znali smo da je ova ideja upravo to sjeme koje će uroditi nekim plodom. Pozitivno razmišljanje prvi je korak prema cilju, a mi smo ga imali i na pretek. Izgradnja je počela. Odmah se krenulo u nabavku materijala. Naime, našoj „građevinskoj sekciji“ ne treba ništa dvaput govoriti. Sama konstrukcija, kao i cijelo jaje, odiše improvizacijom, nesavršenošću i jednostavnošću, a opet čvrstoćom i stabilnošću, te je kao takva prožeta duhom Franjevaštva. Nekoliko gredica, dasaka i žice, zatim najlona, mreže i izrade bili su dovoljni da bi se ispred slikara pojavila gorostasna, ali skromna pisanica. Na pisanicu smo odlučiti ljudima ispričati našu priču. Odlučismo na nju naslikati 4 motiva: Našu Franjevačku crkvu – koja nam je takoreći druga obitelj, Cimsku baziliku – podsjećanje na naše kršćanske korijene, Hum – s kojega „strši“ naš najdraži simbol, te papu Franju – nasljednika onoga na čijoj je stijeni Krist obećao sagraditi svoju Crkvu, te našeg serafskog oca svetog Franju – kojega je Krist pozvao popraviti Crkvu koja se ruši. Njih dvojicu naslikali smo kako razgovaraju a između njih odlučismo naslikati baziliku koja povezuje pozive obojice.

 

IMG-20180403-WA0017IMG-20180403-WA0019

 

 

Sve nam je ovo izgledalo očaravajuće, ali problem je bio kako sve to spojiti u jednu cjelinu. Na trenutke smo smatrali kako nismo dorasli zadatku, kako je to posao za nekog spretnijeg, nekog stručnijeg. Ali, otac Antonio vjerovao je u nas, dao nam je na znanje da nema toga što ne možemo. Sjetismo se, uz Božju pomoć amateri su sagradili arku, zašto mi ne bismo mogli ovu pisanicu? Svaki pojedinac koji stoji iza ove priče pripada jednoj grupi. On je dio duše, dio društva. Kada smo složni imamo duh pobjednika, imamo duha punog nade i dušu punu vjere.Okupismo se svi skupa, puni snage i željni suradnje da ova pisanica donese malo boje u ove kišovite dane. Odlučili smo improvizirati, neka bude spontano. Pred nama je stajalo jaje visine 2,5 metra, izazov kojem smo voljno prihvatili „dati dušu“. U svima su emocije bile izmiješane. Bili smo u nekom začaranom krugu emocija gdje su prevladavali strah, nervoza, ali i uzbuđenje. Najvažnije nam je bilo odvažiti se na poziv, uroniti u zadatak i pronaći harmoniju. Počeli smo s motivom crkve. U početku smo bili nesigurni, no bili smo svjesni snage zajedništva. Bilo je tu i nesuglasica i prepirki, svatko je naginjao na svoju stranu, svatko je smatrao kako je njegova ideja baš ona koja se treba primijeniti. Shvatili smo kako će sve ići lakše ako međusobno podijelimo zadatke. Tako smo i uradili. Svatko od nas je dobio određeni motiv kojeg je osmislio sam po sebi. I ta nam je strategija upalila. Vremena nam je uvijek bilo malo, ali naša želja je bila jača i od toga. Povrh svega najvažnija nam je bila suradnja. Skupa smo rasli i međusobno se nadopunjavali. Nesebično smo pomagali jedni drugima, bez mjerenja uloženog i dobivenog. Svi smo bili jednaki, svatko je svojim talentom polako nadograđivao mozaik kojeg smo osmislili. Spremno smo primili kritike, ali mnogo više je bilo podrške. Potpuno smo osjećali ono što smo radili i svim smo se silama trudili dati najbolje od sebe.

IMG-20180403-WA0020IMG-20180403-WA0018

Kako je vrijeme odmicalo, naš rad se priveo kraju. Zastali smo na sekundu, pogledali smo plod našeg rada, ono stablo koje je naraslo, stablo kojeg smo mi zalijevali našom upornošću, našom željom i najvažnije od svega ljubavlju. Svi motivi izgledali su tako povezani, svaki motiv je sam po sebi bio čaroban. Nakon silnog napora pisanica je iznesena. Gledajući tu pisanicu svi smo osjetili neizmjerno zadovoljstvo. Je li ovo sve zahtijevalo izdvajanje vremena? Jest! Je li bilo trenutaka kada smo htjeli odustati? Skoro svaki dan! A je li se na kraju isplatilo? Itekako! Sve što smo radili, radili smo uz prisutnost milosti i blagoslova. Zaista, divan je osjećaj usmjeriti svu svoju energiju na nešto tako korisno i plemenito, nešto što smo radili u Ime Isusovo. Ovom pisanicom u Grad smo htjeli unijeti poruku kako mladi, počevši od nas framaša, možemo Mostar učiniti ljepšim. Laganim i sitnim, ali sigurnim koracima.

A ocu Antoniju odgovorili smo tada, kao i sada i ubuduće: „Dašta nego možemo!“

 

IMG-20180403-WA0021

 

 

Nina Pavlović

Top