Što je čovjek?

Pitali su to engleskog filozofa Rogera Scrutona u jednom intervjuu i on je odgovorio da je čovjek biće koje postavlja pitanja. Blago sam se sablaznio na tu definiciju i trebalo mi je dok sam se pomirio s tom definicijom, jer mi je isprva djelovala nedosljedna. Shvatio sam to isprva kao definiciju skepse, da čovjek zapravo stalno sumnja, ali se radi zapravo o nečemu drugom. Čovjek traži konačne odgovore, to je sigurno. Zdrav čovjek ne može postojati bez zdravih temelja i to je činjenica, međutim on je nezasitan u svojoj naravi. Ljudska znatiželja nije zadovoljna površinom nego stalno želi prodirati i ponirati u dubine dok ne dođe do tvrdog dna, kojeg će čak probati probiti samo kako bi nastavio dalje. Promišljajući o ovome, sjetim se divne i zorne Čehovljeve priče, Profesor književnosti. U njoj naslovni lik s ushitom i uzbuđenjem ostvaruje sve svoje snove i životne ciljeve: nalazi ženu koju je tražio, posao, mjesto života, i onda nakon nekog vremena se zasiti sa svime time i počinje maštati o promjeni karijere, supruge i stanovanja, u nekoj nadi da će se upravo tada sve njegove čežnje zadovoljiti. Na ovaj ili na onaj način čovjek je upravo takav – nezasitan i naivan u svojoj nadi da će nečim ovdje to zadovoljiti. Ako je čovjek nezasitan, postavlja se pitanje je li to dobra ili loša stvar?

Na prvu se čini da je loša. Takva je barem uhu kršćanina, koji smatra nezasitnosti u većini slučajeva nastranim neumjerenostima. To je napast pod koju često upadamo u ovom ili onom pogledu, ali to isto svjedoči jednoj drugoj činjenici – da čežnja zapravo postoji. Nije problem toliko u tome što mi nezasitno tražimo konačno zadovoljstvo, nego to što se pokušavamo zadovoljiti pogrešnim stvarima. Kako je C. S. Lewis primijetio, upravo ta čežnja u nama za konačnom srećom i zadovoljstvom ukazuje na to da takvo nešto postoji i da tome trebamo stremiti. Mi smo nezasitni upravo zato jer to nešto za čime čeznemo je nešto što se ne može iscrpiti. Sve stvari nas prije ili kasnije zasite, svi odnosi prije ili kasnije zbog ovoga ili onoga puknu i nestanu, a srca naša traže neiscrpivi oslonac, vječni izvor i vječno zadovoljstvo svih naših žudnji, onoga iz kojeg sve izlazi i po kojem svaka pojava ima svoj smisao i svoju trajnost. Naša srca su nemirna dok se ne smire u Tebi, reče sv. Augustin. Mi tražimo vječni mir, a taj mir nazivamo Bogom, i licem u lice pred takvim Bog, nevjerni i slabi, iznova smo ponukani uzviknuti: Ljubav nije ljubljena!

Ivan Prskalo