Budi li se došašće u tebi?

WhatsApp Image 2017-12-04 at 10.43.57

Sveta nedjelja, 3. prosinac. Ustajem. Pospremam krevet, ulazim u kuću i gledam kroz prozor. Kad tamo bijele pahulje snijega. Prva nedjelja došašća. Nevjerojatno. U svojih dvadeset godina ovo još nisam doživjela. Odlučim ja tako sjesti za stol i nešto prigristi. Mamina izljevača od tikve i jogurt koji te dočekaju spremni svake nedjelje. Obiteljska tradicija. Ništa draže. I tako neki predivan osjećaj, sreća. Shvatim koliko je malo potrebno da budem sretna.

Dok pišem ovo ušuškana u svoj najdraži jorgan i papama na nogama promatram vani ta divna, mala stvorenja koja pokušavaju letjeti. Pa mogu. Pa ne mogu. Pokušavaju pronaći zaklon skrivene negdje od tih malih pahuljica i kapi kiše koje padaju sve više i više. Ne znam zašto, ali uvijek se sjetim svetog Franje, njegove ljubavi prema životu, ljudima, životinjama, pa i najmanjim stvorenjima na svijetu. Tako smo slični i tako sam sretna što ga poznajem. On me uči da i ja kao sve te male ptice naučim padati, dizati se i opet nastavljati. Po sto puta. To je ono što je jako važno. Posebno u ovom razdoblju došašća. On me uči mnogočemu.

Kako li je sada onima koji se negdje pod nekim starim, pola razrušenim mostom, smrzavaju. A gle mene, tebe! Ne činim ništa po tom pitanju. Sjedim ušuškana, u toplom, ni gladna, ni žedna. Sjetim ga se puno puta u raznim situacijama. Uvijek se pitam kako bi on postupio u nekim mojim teškoćama, problemima i puno puta mi pomogne.

Da se vratim na ono u ovom trenutku puno bitnije. U pozadini svira pjesma “djeca vesela oko bora skakuću..” Kao malena obožavala sam ovu pjesmu, a i dan danas unese u moje srce neko zajedništvo, sreću i veselje jer često zaboravim na to. To je upravo ono sto Isus traži od nas svaki dan, a pogotovo sada u iščekivanju njegovog dolaska na svijet. Mi kršćani slijedimo Isusa zaboravljajući puno puta kako je On živio i na što nas sve poziva. Ovo je moje najdraže razdoblje u godini, vjerujem i tvoje. Ne prođe ni dan da mu se ne zahvalim na svemu što imam. Tako sam sretna da bi najradije šetala gradom i grlila sve ljude. Od najmanjeg djeteta koje bi se vjerojatno samo nasmijalo ili možda zaplakalo ne znajući zašto to radim, do najstarije bakice koja nema nikoga na ovom svijetu, koja bi sigurno zaplakala i kojoj bi sigurno uljepšala ovaj njezin možda posljednji Božić.

Isus nas poziva upravo na to. Da shvatimo pravu bit došašća i Božića. Da shvatimo da to nisu drvca, pokloni, kuglice, darovni dućani i sl., nego one četiri svijeće namijenjene za četiri nedjelje došašća, polnoćka, rana jutarnja misa, obitelj na okupu, nada, poniznost, sreća, zajedništvo, zagrljaji, osmijesi i još mnogo toga. Kao sto Isus u jučerašnjem evanđelju kaže: “Bdijte dakle, jer ne znate ni dana, ni čaša”.

Sretna vam prva nedjelja došašća i dobrodošli u iščekivanje njegova dolaska.

Ja sam jučer odlučila posjećivati jednu bakicu, susjedu za koju znam da jedva čeka popričati s nekim.

A ti? Što si ti odlučio?

Budi li se došašće u tebi?

 

Sanja Puljić / frama-mostar.ba

Top