Kako sastaviti stotine slika u par rečenica? Kako riječima dočarati one suze, one osmijehe, onu iscrpljenost, onu ispunjenost? “Hajde počni, nadoć’ ćeš.” Prazan papir. Odakle krenuti? Pa od Franje! K’o da je on znao gdje će i šta će, pa ga pogledaj sad. Koliko ga samo ljudi, mladih, fratara, časnih sestra štuje i poštuje i u njega se ugleda. Po njegovom primjeru živi, ili barem pokušava… Po čemu je to on bio poseban? Kad kreneš čitati o njemu, smiješ mu se. Odbacio oca, ostavio sve svoje, uzeo jednu haljinu i pasić i krenuo u svijet. Luđak! Aj ti to razumi… I opet ti neka radoznalost ne da mira. Ima to nešto što te vuče da pročitaš još nešto, da pokušaš shvatiti, da mu uđeš u dušu. I onda dođeš u taj njegov slatki Asiz i sve ti bude jasno… Ne moraš ništa reći, ništa pitati. Osjetiš. Uđeš u tu njegovu malu Porcijunkulu i ne možeš doći sebi. Realno, ništa posebno – mala kamena crkvica, prohladna, s malim prozorom, ali u njoj toliko emocija. Toliko molitvi. Toliko duša. Toliko suza. Sve shvatiš. Ta ljepotica odiše njegovom dušom, tom poniznošću, tom jednostavnošću, skromnošću, žarom. Ne možeš a da ne klekneš i ne zaplačeš. I sve ti bude jasno.

Kad malo dođeš sebi, izmoliš za sve duše koje ti padnu na pamet (a Bogu hvala samo se nadovezuju), shvatiš da si predugo tu i da te turisti čudno gledaju, smiriš se i kreneš razgledavati tu crkvu Marije Anđeoske u kojoj se Porcijunkula nalazi. Pogled ti luta s jedne slike na drugu, noge iz jedne kapele u drugu, misli s jedne nakane na drugu. I diviš se. Toliko toga je iskazano da si preplavljen. I iako si se taman isplakao, mogao bi opet. Jer ti dođe do glave da je tu bio taj mali Franjo. Da je tu boravio tvoj serafski otac. Da te gleda sada od gore i moli za tebe. I da je sretan, jer kročiš njegovim stopama prema Gospodinu.

A sada da krenem ispočetka. Na Uskrs se okupila ekipica Frame Hercegovina i krenula prema svom izvoru. Iskreno, prespavala sam cijeli put do tamo od umora, pripreme kolača i čišćenja prethodnih dana, ali kažu da je bilo pjesme i igre: od fra Marina, preko Winxica do Mate Bulića, kaladonta, nizanja rečenica… Ma znaš već i sam kako to ide. Vozili smo se cijelu noć i ujutro stigli na La Vernu. To osunčano, mirno, spokojno, ma bajkovito mjesto je mjesto na kojem je sveti Franjo izmolio milost trpljenja Isusovih muka te dobio stigme. Čim iziđeš iz autobusa, osjetiš zašto se Franjo povlačio na obližnja brda Asiza da bi molio. Cvrkut ptica, plavo nebo, zelena trava, pogled na Asiz, tišina, ti i On. Sve što ti treba.

Nakon razgledavanja svetišta, sudjelovanja u procesiji te vremena za promišljanje, nastavili smo prema Asizu. Smjestili smo se u hotel i kratko odmorili, a onda otišli u crkvu Marije Anđeoske na večernju molitvu pjevanog časoslova na talijanskom jeziku. To nam je postala tradicija te smo svaku večer sudjelovali u časoslovu, što je bilo prekrasno iskustvo. Pomalo zbunjujuće jer razumijemo samo “amen” i “aleluia”, ali toliko čarobno i svečano… Nakon nje smo imali večeru, te druženja. Šetali smo Asizom, pokušavali naručiti željenu kavu, a onda spontano sastajali na trgu i uz gitaru i ples pjevali drage nam pjesme. Zamisli to: pjevaš Oliverovu “Dajem ti rič” i pridruže ti se framaši Tomislavgrada koji su također tih dana hodočastili u Asiz… Hvala Ti.

Drugi dan hodočašća smo započeli Svetom Misom u kripti Svete Marije Anđeoske, te nastavili prema starom dijelu grada obilazeći crkve svetog Rufina, Damjana, Klare, Chiesu Nuovu te Rivotorto. Cijelo vrijeme mi se glavom vrtjela jedna misao: stojiš na mjestu gdje je Franjo stajao, moliš u crkvici u kojoj je on molio, gledaš u prostorijicu u koju ga je otac zatvorio… Koliki je to blagoslov. Koliki je blagoslov osjetiti njegov duh i dan danas. Jasno vam je da sam se konstantno suzdržavala od cmizdrenja… (Spoiler: nije mi išlo.)

Srijeda je započela doručkom te nastavila preko Poggio Bustona, La Foreste i Fonte Columba do Greccia. Opet priroda, opet lijepo vrijeme, opet spokoj. Franjo, hvala ti. Ono što bih istaknula iz ovog dana jest sveta misa u Grecciu. Znate da je Franjo prvi uprizorio jaslice, a ono što je za mene bila novost jest da se u toj crkvi u Grecciu svaki dan pjevaju božićne pjesme i čestita Božić. Preslatko…

Četvrtak jutro smo proveli u bazilici svetog Franje. Prelijep vrt, miran ručak u šumi, divna Donja bazilika, elegantnija Gornja, ali moja zvjezdica dana je bila kripta. Grob svetog Franje. I pazi sad: misa. Da, na grobu svetog Franje smo slavili misu. Nas 50ak framaša uz časnu sestru i dva fratra je slavilo misu kraj svetog Franje i braće. Neprocjenjivo. Svim silama sam se trudila fokusirati na Živog Isusa u Euharistiji, ali je Franjo bio odmah iza njega. Ne moram ti ni spominjati pune oči suza dok sam čitala prvo čitanje. Blagoslov. Hvala Mariji na krijumčarenju mobitela i ovjekovječenog trenutka, uokvirit ću tu fotografiju i okačiti na zid, da me svaki dan podsjeća na taj savršeni trenutak. Nakon razgledavanja i molitvi, uputili smo se na Carcere. Joj! Franjo, luđače, zašto si se uvijek morao penjati uz neka brda, strmine i osame. Opet, blagoslov. Umor i patnju nismo ni osjetili uz molitvu krunice… Kiša koja nas je zadesila je samo upakirala doživljaj. Navlačenje kabanica i otvaranje kišobrana, uz komentar: “osjećam se kao Cekinova piletina” je posebna uspomena. Planiranu pustinju nam je poremetio prolom oblaka, ali smo to nadoknadili klanjanjem u kapelici. Providnost – bilo je i ljepše od očekivanog. Brzinski obilazak uskih hodnika i spilja u koje se Franjo povlačio moliti.

Zadnji dan smo se spremili, oprostili od Porcijunkule i Asiza, te krenuli prema našoj Hercegovini. Svratili smo u Padovu, obišli svetišta svetog Leopolda Mandića, Ante Padovanskog (onog Humačkog), slavili misu, te lagano u bus. Pjesma, trusa, spavanje po podu, klasika.

Već sam previše odužila, ali eto… Tako ti je proteklo naših tjedan dana hodočašća. Ovaj pokušaj dočaravanja riječima nije ni djelić onog što sam doživjela. Stvarno trebaš otići i osjetiti… Znam da se ja jedva čekam vratiti. Zaboravih spomenuti i grob Karla Akutisa, suvremenog blaženika u trapericama, crkvu svete Justine gdje se nalazi grob Luke evanđelista i kosti apostola Matije, relikvije svetog Ante i cijela ta kapelica s mnoštvom neprocjenjivih komadića… Dođi i vidi, nemam ti šta drugo reći. Količina blagoslova i zahvalnosti koju ćeš osjetiti pomogne da ostaviš sve brige svijeta i cijeniš priliku koja ti je darovana. Hvala Mu!

Valentina Komšić