Asiz, dakle

assisi

(…) Za par minuta ću ga ugledati. I dok me zelenilo umbrijskih brežuljaka grije, neopisiv osjećaj pripadnosti i čežnje budi se u meni. Ne znam hoću li zaplakati ili ću se na sav glas nasmijati. Još u meni titra onaj osjećaj od prije točno godinu dana kada sam ga po prvi put vidjela. Bijel, ponosan i uzdignut, stajao je Asiz grad, otvorenih ruku, šapćući: Dobrodošla sestrice! Hoće li me prepoznati i oduševiti sada? Hoću li vidjeti Franjin duh kako korača po svakom kamenu? … Eno ga! Tu je! Čeka me, još ljepši nego prvi put… Tek okupan proljetnom kišom, kao da zna da dolazim. Nijema sam. Svjesna da sam iznova tu stigla Božjom providnošću, iznenada, ni malo zasluženo. A što je život naspram ovog putovanja, a opet niti malo zasluženo ga imam. Suze su pobijedile. Suze zahvalnice. Asiz dakle. Vi koji ga niste posjetili, a nemate pojma ništa o Franjevaštvu, ako vas put odvede tamo – zavoljet ćete ovaj gradić. Nećete znati zašto, ali imat ćete osmijeh na licu. Kažu da je to taj Duh Asiza. Vi koji ste upoznali Franju, a još niste imali priliku otputovati tamo, vašu želju sam ostavila na grobu vječnog zaljubljenika. Nema ljepšeg osjećaja za nas Franjevce nego otići na svoj Izvor. Znaju to oni što su bili tamo. Sve što odneseš iz Asiza je želja da se vratiš, i neponovljivi osjećaj mira… Porcijunkulice moja, tako maleno velika, kolijevko svih nas, kroz tvoje zidove Franjo govori. Nemoguće je vjerovati da je nekada on tu stajao i molio se. Nedostojnom se osjećam izgovoriti svoje molitve. Jurim ulicama do Damjana, gdje je Siromašna Gospođa tako blaženo preminula s Povlasticom siromaštva. Vraćam se nazad do same kuće gdje je živo taj Kristov zanesenjak, pa do Križa koji mu je progovorio. Stojim ispod njega i molim: Rasvijetli Gospodine tmine mog srca… Spuštam se do Bazilike koja ponosno strši i pozdravlja kao da je znala da ću se vratiti. Ulazim i zastajem u kripti gdje je pokopan čovjek čiji način života sam odlučila izabrati i slijediti. Čuj, ja odlučila. Otac me izabrao. Tišina i zahvalnost. Samo lagano odzvanja „Kao dar Njeg’ve ljubavi bez kraja, blažen je koji ponizno Mu služi.“ Nakon druženja nasamo s voljenim gradom, imala sam zadaću grupi s kojom sam putovala, pričati o tom čudu. Veći poklon nisam mogla dobiti od Njega. Imati priliku Franjinim primjerom u Franjinom gradu nekoga oduševiti za Krista… Nemoguće je ljudima bilo objasniti ljepotu ovog grada koja se krije u Franjinom životu. Nemoguće mi je pretočiti, sve ono što je u duši, u tek obična slova. Izvor je to koji te napuni do kraja. Sjeti me mog Puta, Istine i Života. Mog bratstva, koje iako nije savršeno, moje je, i ti ljudi su tu milošću izabrani kao i ja. I iznova upoznam tog zanesenjaka samo gledajući kamenje po cesti. I zahvalna sam što sam dio baš ove obitelji i što je, bez obzira gdje sam rođena, Asiz moj rodni grad. „Slatko je znati da nisam više sam ja, nego sam dio života bez kraja koji se sjajem oko mene blista kao dar Njeg’ve ljubavi bez kraja“.

Antonia Gašpar / Frama Mostar

*

*

Top