Sveti Franjo nadilazi sva očekivanja, i skoro je nestvarno hoditi mjestima u kojima je živio svoju propovijed. Utjelovljena Riječ našla je svoj odraz u svetom Franji i sva mjesta u kojima je Franjo bio, suobličila su se s Kristovom domovinom na zemlji i na nebesima. Prva stanica našeg puta bila je La Verna. Put smo počeli Franjinim krajem, odnosno mjestom na kojem Franjo postaje potpuno sličan svome Učitelju primivši svu patnju i ljubav koji je On svojim raspećem pokazao. Franjo je tu bio raspet serafskim strelicama i do kraja života uživao je rane koje je nosio njegov Gospodin. Iako je sam događaj dramatičan, mjesto je bilo spokojno – gusta šuma na dalekoj planini bila je Franjina osama, i čudnovato je bilo imati dioništvo s mjestom koje je Franjo posjećivao po cijenu svoga zdravlja. Čudnovato je bilo sjediti na kamenu na kojem je stajao kad je primio stigme. Kažem čudnovato, jer to je bio početak našeg upoznavanja svetog Franje. Junak iz Vječnog zaljubljenika i Cvjetića postao je konkretniji, a mjesta kojima smo išli kao da su sebično čuvala svaki dodir koji im je Franjo uputio. U tom smo ozračju imali svetu misu i pričest pod obje prilike. Pričest je bila posebna jer vino koje smo kušali nije bilo bijelo, nego rose, u čast golgotske časti koju je Franjo primio. Ovo je tek jedna od posebnosti koju je Franjo donio svom rodnom kraju.

Navečer smo se smjestili u hotel tik do starog grada, gdje nas je sutradan čekao dug obilazak svih stanica Franjinog gradskog života. Prva stanica tog dana bila je Franjina posljednja – njegova grobna bazilika. Kad je Franjo nasljedovao Krista, on ga je nasljedovao od riječi do riječi, i zato nas ne treba čuditi što je tražio da bude pokopan na Paklenom brdu, koje je u njegovo vrijeme bilo odlagalište Asiza. Franjo se odlučio ubrojiti među razbojnike poput njegova Gospodina, i svojim je činom otkupio to brdo i doveo ga u raj. Nekoć odbačena okolica, to brdašce postala je četvrtina sveukupnog grada, a osamljeno pogubilište sad je dom dvijema crkvama i njegovu grobu. Franjo tamo spokojno leži okružen svojom navjernijom braćom – Leom, Rufinom, Anđelom i Maseom. Čudesne su priče ovih asiških junaka, ali još čudesnije je vidjeti da su se one doista odvile i da je nešto od njih ostalo. Čudesno je bilo shvatiti da je Franjo bio puno konkretniji nego što su nam to priče o njemu ikad mogle predočiti. Jedno je slušati o njemu, a potpuno je drugo nešto gledati ga lice u lice. Bila je to jedinstvena prilika prići mu i moliti se pred Njim, i zbog snage trenutka, tek se u sjećanju to može osjetiti. Bazilika iznad groba budila je tek sjenku onog istog strahopoštovanja koje je okruživalo njegov grob, ali je svjedočanstvo onoga što je Franjo bio. Zvjezdani stropovi kupola i živopisne freske otkrivaju jednu bitnu stvarnost o svetom Franji, a to je da je Franjo bio vrhunac ljubavi Stvorenog prema Stvoritelju. Nije stoga bilo teško zanijemiti u trajnoj prisutnosti serafskog oca.

Pošli smo onda dalje prema crkvi svetog Rufina, mjestu gdje su Franjo i Klara kršteni i tako potpuno uvedeni u okrilje Crkve. Do njihova vremena, mučenik Rufin bio je gradski svetac, ali vjerujem ovaj nebesnik nije zamjerao što ga je tako silovit sirotan zasjenio. Možda je čak bio predokus uzvišenja kojeg će njegov grad doživjeti, jer Franjo nije bio tek svetac Asiza, nego je on svoj Asiz posvetio za čitav svijet. Nastavljajući dalje preko trga na kojem je Franjo razgolićen objeručke prihvatio Božji poziv u njemu, došli smo do njegova doma koji je s vremenom postao dom Božji. Skromna crkvica (barem u skromna u odnosu na ove velebne koje smo dosad spominjali) čuva spomen Franjina zatočeništva. To nije bilo ono ratno zarobljeništvo na putu za Perugiu, nego zarobljeništo oca koji tada nije shvatio koliki je blagoslov dobio po svome sinu. Vjerojatno ni Franjo sam nije shvaćao koje je blagoslove u sebi nosio, ali shvaćao je sasvim jasno da će to zarobljeništvo biti samo jedna etapa prema božanskom viteštvu. Nakon Franjina doma spustili smo se prema trajnom domu Carla Acutisa. Na prvu bi se reklo da je Carlo postao slučajni suputnik asiških sirotana završivši svoj život tu, ali jasno je da je posrijedi konkretnija veza. Carlov i Franjin žar bili su jednaki. Obojica su braća u Kristu, a posebice braća u euharistiji koja je ih je ispunjavala i nadahnjivala. Stoga je bilo još posebnije vidjeti neraspadnutog Carla kako u blagosti spava. Neraspadnutost neupućenima budi skepticizam, onim slabije vjere čak i strah, ali onima koji su duboko uvjereni u ono što je Carlo svojim životom propovijedao vidjeli su što znači snivati snom pravednika. Zaključili smo taj dan obilaskom crkve svete Klare, Franjine trajne i ljubljene suputnice. Na neki način ona je gorila još žešćim žarom nego sami Franjo, odrekavši se ne samo ljepote nego skoro svakog vida onoga što bi smatrali zemaljskom slobodom. I ona sada spokojno sniva ispod kripte svoje crkve, mada je njezina čežnja bila puno drukčija. Ona je čeznula da bude položena zajedno sa svojim serafskim bratom, ali je svaki potencijalni skandal to sprječavao. Nedvojbena je bila ljubav između njih dvoje, ali je također bilo nedvojbeno da to nije bila ljubav običnih smrtnika nego onih koji su već na zemlji živjeli životom nebesnika. U takvoj ljubavi, prvi umire da bi drugi živio, i oboje tako žive u Bogu, koji je nekoć davno izveo istu stvar.

Idući dan bio je posvećen isključivo Porcijunkuli, tom svetom komadiću (nažalost pod skelama u trenutku našeg dolaska) oko kojeg je izrasla velebna bazilika samo kako bi je očuvala. Blizu tog mjesta nastala je Pjesma Stvorova, a na samom podu toga mjesta Franjo je svoju pjesmu priveo veličanstvenom kraju. Poziv kojeg je tu davno čuo dočekao je svoj klimaks i zaključak na tom svetom komadiću na kojeg je Franjo bio božanski navezan. Poput Salomona, znao je pravilno iskoristiti ustupke koje mu je Bog nudio, i učinio tako mjesto svoga posvećenja stanicom za raj. Blago grešnicima na Franjinoj velikodušnosti, jer gdje je god njegov habit zasjeo, tu se sada može naći potpuni oprost i sigurni raj. Franjo se nije ključao u svoju neporočnost i nije zazirao od onih koji je nisu slijedili. Dapače, on je svima čeznuo razdijeliti kupone za raj.

Posljednji dan naših obilazaka prvo smo posvetili Grecciu. Tu smo počeli shvaćati koliko je Franjo zapravo pješačio do svih njemu dragih mjesta. S tim na umu nekako je bilo suvišno kukati dok je naš serafski otac pjevušio čitavim putem. Uspinjanjem na mjesto uprizorenja Kristova rođenja, počeli smo uviđati Franjin smisao za luksuz. La Verna je plijenila krajolikom oko njega i pogledom s njega na široku dolinu, i jednako tako i Greccio. Spokoj i tišina krajolika kao da su gušili svaku buku. Franjo je uistinu znao birati mjesta za svoje velike pothvate. Posebnost Greccia bile su prve žive jaslice, i velika ostavština toga je činjenica da se u Grecciu služe samo božićne mise. Nije stoga bilo neprikladno zapjevati Skriveni Božić, Radujte se, narodi, te U se vrijeme godišta. Dapače, pravi polet smo dobili kad nam je Martha Ekvadorka posudila gitaru, onda se dogodilo pravo božićno čudo – zapjevali smo i zaplesali s Ekvadorcima. Ne da smo samo pjevali i plesali, izmijenili smo pjesme i svirače – malo mi, malo oni, a sve skupa… Bogu hvala i slava! Kao da nam je Božić nenadano pokucao na vrata. Nakon toga zaputili smo se u Rivotorto, Franjino prvo stanište. Skele su nas nažalost priječile u konkretnijem ostanku na tom mjestu, ali sami obrisi tih kućica bili su dovoljni da dočaraju istinsku duh franjevaštva. Nakon svega toga uputili smo se na ručak, pa onda natrag u hotel. Pozdravivši se s Asizom, ujutro smo se zaputili kući.

Mnoge stvari shvatimo i spoznamo tek s odmakom, pa tako i ovo naše putovanje u Asiz. Snaga mjesta i blizina zasljepljujuće u trenutku djeluju te nas otupljuju, i tek smo doma shvatili gdje smo bili, i nažalost – odakle smo morali otići. Mjesto nije samo dokaz postojanja svetog Franje, nego i pokazatelj njegove velikodušnosti i moći. Franjin život bila je pjesma i propovijed, i on je svojim životom do kraja vremena posvetio kraj kojim je hodio. Čak i sam Jeruzalem može zavidjet nekim privilegijama koje je Franjo zavrijedio za svoju milu domaju, ali mislim da Jeruzalem to Asizu ne zamjera. Kao što je Franje alter Christus, njegov Asiz i okolica predstavljaju alter Jerusalem. Franjo je bio i ostao glasnik Velikoga Kralja, a njegov Asiz – glasnik vječnog Jeruzalema.

Ivan Prskalo