“Teško je objasniti što osjećam u ovom trenutku jer su u tom danu sažeti svi utorci, sve što smo radili. Na taj dan, 12. 5. 2024., je došla na vidjelo svaka žrtva i izdvojeno vrijeme koje smo dali bratstvu. Od početka godine sam dio bratstva, ali tad sam službeno postala dio Franjinog tima! Kažu da u svemu postoje dobre i loše strane. Ne znam je li do mene, ali teško mi je vidjeti one loše jer bez obzira koliko možda stvari bile zamršene, na kraju se uvijek isplati i bez obzira koliko dadnem  od sebe, Frama mi uvijek dadne puno puno više! Ono što Frama daje ne može se dočarati jednom  riječju, jer to što daje nije nešto površno ili kratko, već nešto vječno i sveto. Ljudi kojima sam okružena me do nedavno nisu ni poznavali, a prihvatili su me kao brata. U zraku se može osjetiti Franjin duh i ona radost koju je nosio sa sobom. Nisam znala da Bog može toliko djelovati kroz svakog pojedinca dok nisam došla ovdje. Svaki framaš u sebi nosi istog Boga, ali ga donosi na jedan drugi način. Danas je možda sramota svjedočiti Božje Ime u svijetu, ali nikad nisam bila ponosnija što to mogu činiti jer to radim s framom. Odluka da dođem u ovo “mostarsko” bratstvo je najbolja odluka ikad donešena i tako mi je drago što mogu biti dio mase koja gradi Crkvu.”

Primljenica

“Rasla sam i cvjetala kao simpatizer. Isto tako, rasla sam i cvjetala kao primljenk godinu dana. I konačno, dočekala sam dan svojih prvih obećanja.
U ulaznoj procesiji, dok sam držala komad habita, promatrala sam Majku Mariju i brata Franju. Gledala sam ih i razmišljala kako sam pozvana kao što su i oni bili. Zar baš ja? Kako ja? Hoću li ja to moći?
Ne znam zašto ni kako, ali sama sigurno neću. Imam braću i sestre koji će mi na tom putu praćenja Franjinih koraka biti potpora, oslonac, rame za plakanje, Šimun Cirenac, a ponekad i križ kao što su i Franji njegovi bili.
Misao o tome kako će me na tom putu pomagati zagovor Blažene Djevice Marije i serafskog oca svetog Franje mi je dala u tom trenutku poseban mir koji ću nastojati nositi gdje god da prođem. Tražila sam taj mir i našla sam ga u Franjevačkoj u Mostaru, među mladim ljudima koji su tražili i traže isto unazad 25 godina. Taj mir, dar je koji sam primila da ga nosim drugima i činim dobro. Tek davanjem primamo, tako da se ne moram bojati da ću taj mir izgubiti čineći dobro za druge služenjem već naprotiv – taj mir će se umnožiti. To je za mene savršeno veselje.
Ovaj put moje “Evo me!” imalo je jače i važnije značenje. Ovaj put stajali smo pred oltarom i obećali da ćemo se kroz godinu dana posvetiti Kristu, živjeti Njegovo evanđelje, činiti dobro. Veliko obećanje. Znam, svjesna sam. Svjesna sam i toga da ću padati i griješiti. Framaš je i dalje čovjek, a čovjek je slab i zato treba Boga da se podigne. Zato sam svojim “Evo me!” obećala svoje nastojanje i želju da se vraćam Bogu i gradim Crkvu, onako kako je to činio sveti Franjo.
Na sve to, obilježeni smo i znakom tau, znakom spasenja. Pozvani smo slijediti Glasnika Velikoga Kralja, poslani na raskrižja života da ljudima približavamo Boga. Hvala Mu i slava! Ja ću nastojati ispuniti obećanje koje sam dala te nastaviti rasti, cvjetati i donositi plodove.
Mir i dobro!”

Prvoobećanik